Nehemija

4 Kad je Sanbalat+ čuo da obnavljamo zidine, razljutio se i jako uznemirio* te se počeo rugati Židovima. 2 Ovako je rekao pred svojom braćom i pred samarijskom vojskom: “Što to rade ti jadni Židovi? Zar misle da mogu sami sve obnoviti? Hoće li prinositi žrtve? Zar misle da će u jedan dan sve završiti? Zar će iz gomile ruševina uzeti čađavo kamenje i vratiti ga u život?”+

3 A uz njega je stajao Amonac+ Tobija+ te rekao: “Da se lisica popne na kameni zid koji grade, srušila bi ga!”

4 A ja sam se molio: “Bože naš, čuj kako nas preziru!+ Okreni njihovo ruganje protiv njih samih*+ i daj da budu plijen, da postanu zarobljenici u tuđoj zemlji. 5 Nemoj zatvarati oči pred njihovim prijestupima i nemoj im izbrisati grijehe+ jer vrijeđaju graditelje.”

6 I tako smo nastavili graditi zid i uskoro je cijeli zid bio dovršen do pola visine. A narod je i dalje radio svim srcem.

7 Kad su Sanbalat, Tobija,+ Arapi,+ Amonci i stanovnici Ašdoda+ čuli da obnova jeruzalemskih zidina napreduje i da se zatvaraju porušeni dijelovi, jako su se razljutili. 8 Skovali su urotu da dođu i bore se protiv Jeruzalema i da u njemu naprave pomutnju. 9 A mi smo se molili svom Bogu i postavljali smo stražu danju i noću da bismo se obranili od njih.

10 Ali Judejci su govorili: “Radnike* izdaje snaga, a ruševina je mnogo. Nećemo moći dovršiti zidine.”

11 A naši su neprijatelji govorili: “Doći ćemo među njih prije nego išta doznaju ili primijete, pa ćemo ih pobiti i prekinuti njihov posao.”

12 Kad bi god Židovi koji su živjeli blizu njih došli k nama, uvijek iznova* govorili bi nam: “Napast će nas sa svih strana.”

13 Zato sam postavio ljude na najnižim mjestima iza zidina, na mjestima koja su izložena napadu. Postavio sam ih po njihovim porodicama, s mačevima, kopljima i lukovima. 14 Čim sam vidio da se boje, rekao sam dostojanstvenicima,+ namjesnicima i ostalom narodu: “Ne bojte ih se!+ Mislite na Jehovu, velikog Boga koji izaziva strahopoštovanje,+ i borite se za svoju braću, za svoje sinove i kćeri, za svoje žene i za svoje domove.”

15 Naši su neprijatelji čuli da smo doznali što namjeravaju učiniti i da je pravi Bog osujetio njihove namjere, ali mi smo svi nastavili obnavljati zidine. 16 Od tog je dana polovina mojih ljudi obavljala posao,+ a polovina je nosila koplja, štitove, lukove i oklope. A poglavari+ su podupirali sve ljude iz Judinog plemena* 17 koji su gradili zidine. Oni koji su nosili teret, jednom su rukom obavljali posao, a drugom su držali oružje*. 18 I svakom je graditelju mač bio pripasan uz bok dok je gradio, a uz mene je stajao onaj koji je puhao u rog.+

19 A ja sam rekao dostojanstvenicima, namjesnicima i ostalom narodu: “Posao je velik i opsežan, a mi smo se raširili po zidinama, daleko jedan od drugoga. 20 Kad čujete zvuk roga, dođite k nama! Naš će se Bog boriti za nas!”+

21 I dok smo mi radili, druga je polovina držala koplja od rane zore pa dok se nisu pojavile zvijezde. 22 U to sam vrijeme rekao narodu: “Neka svaki čovjek sa svojim slugom ostane noću u Jeruzalemu. Danju neka rade, a noću neka nam naizmjence čuvaju stražu.” 23 Stoga ni ja, ni moja braća, ni moji sluge,+ ni stražari koji su me pratili nismo skidali svoju odjeću i svatko od nas držao je oružje u desnoj ruci.