Job

 2 Poput roba čezne za hladom,

poput najamnika čeka svoju plaću.+

 3 Tako su i mene zapali mjeseci puni ispraznosti,

dane su mi noći pune jada.+

 5 Tijelo mi je prekriveno crvima i grumenima zemlje,+

koža mi je puna krasta iz kojih curi gnoj.+

 6 Dani mi prolaze brže nego tkalački čunak,+

u beznađu završavaju.+

 7 Sjeti se* da je moj život samo vjetar,+

da nikad više neću doživjeti sretne dane*!

 8 Oči koje me sada gledaju više me neće vidjeti,

ti ćeš me pogledom tražiti, ali mene neće biti.+

 9 Kao što se oblak raspline i nestane,

tako i onaj tko ode u grob*, neće iz njega izaći.+

10 Neće se više vratiti u svoj dom,

u njegovom mjestu više ga se nitko neće sjećati.+

Govorit ću s velikom boli u srcu,

jadikovat ću s gorčinom u duši!+

12 Jesam li ja more ili morska neman,

pa da nada mnom postavljaš stražu?

13 Kad kažem: ‘Moj će me ležaj utješiti,

moja će mi postelja olakšati muku’,

14 ti me plašiš snovima

i strašiš me viđenjima,

15 pa bih najradije da me netko zadavi,

radije bih umro nego da živim ovako*.+

17 Što je smrtni čovjek da obraćaš pažnju na njega

i da ga pozorno gledaš?+

18 Zašto ga provjeravaš svakog jutra

i svaki ga čas iskušavaš?+

19 Kad ćeš skinuti pogled s mene

i pustiti me na miru barem toliko da slinu progutam?+

21 Zašto mi ne oprostiš prijestup

i ne prijeđeš preko mog grijeha?

Jer uskoro ću leći u prah+

i ti ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”