Job
29 Job je nastavio svoje izlaganje:
2 “Kad bih se barem vratio u prijašnje mjesece,
u dane kad je Bog bdio nada mnom,
3 kad mi je njegova svjetiljka sjala nad glavom,
kad me njegovo svjetlo vodilo kroz mrak,+
4 kad sam proživljavao najljepše godine svog života,
kad se u mom domu moglo osjetiti da mi je Bog prijatelj,+
5 kad je Svemogući još bio uz mene,
kad su moja djeca* bila oko mene,
6 kad je mojim stazama tekao maslac,
a iz stijena mi se izlijevalo ulje u potocima!+
7 Kad sam išao do gradskih vrata+
kako bih sjeo na svoju stolicu na trgu,+
8 dječaci bi se sklanjali kad bi me vidjeli,
čak bi i starci ustajali i ostali stajati.+
9 Uglednici bi prestajali govoriti,
ruku bi stavljali na usta.
10 Glas dostojanstvenika utihnuo bi,
jezik bi im se zalijepio za nepce.
11 Tko god bi me čuo, govorio bi lijepo o meni,
oni koji bi me vidjeli, hvalili bi me.
12 Jer izbavljao sam siromahe kad su zvali u pomoć,+
djecu bez oca i svakoga tko nije imao pomoćnika.+
13 Oni koje sam spasio od pogibli, blagoslivljali su me,+
srce udovica pjevalo je od radosti jer sam im pomagao.+
14 Pravednost sam odijevao kao haljinu,
pravda mi je bila kao ogrtač i kao turban.
15 Slijepima sam bio oči,
a hromima noge.
17 Lomio sam čeljusti zlotvorima+
i čupao plijen iz njihovih zuba.
19 Moje će se korijenje pružati do vode,
rosa će cijelu noć biti na mojim granama.
20 Moj ugled nikad neće biti narušen,
luk u mojoj ruci uvijek će odapinjati strijele.’
21 Ljudi su me puni nade slušali,
u tišini su čekali da od mene čuju savjet.+
22 Kad bih ja rekao svoje, nisu imali što dodati,
moje su riječi godile* njihovim ušima.
23 Čekali su me kao što se čeka kiša,
željno su čekali moje riječi kao proljetni pljusak.+
24 Kad bih im se nasmiješio, nisu mogli vjerovati da to činim,
vedrina mog lica ohrabrila bi ih*.