Jeremija
8 “U to vrijeme”, kaže Jehova, “izvadit će se iz grobova kosti Judinih kraljeva, kosti poglavara, kosti svećenika, kosti proroka i kosti stanovnika Jeruzalema. 2 Bit će razasute pred suncem i pred mjesecom i pred svom nebeskom vojskom koje su voljeli, kojima su služili, koje su štovali, koje su zazivali i kojima su se klanjali.+ Neće biti pokupljene niti sahranjene. Bit će kao gnoj po zemlji.”+
3 “Sav preživjeli ostatak ovog zlog naroda radije će izabrati smrt nego život u svim mjestima u koja ih rasijem”, kaže Jehova nad vojskama.
4 “Reci im: ‘Ovako kaže Jehova:
“Zar će pasti i neće više ustati?
Ako se netko odvrati od svog puta, zar se neće odvratiti i onaj drugi?
5 Zašto je ovaj narod, narod koji živi u Jeruzalemu, nevjeran i uporan u svojoj nevjernosti?
Ne odustaju od prijevare,
ne žele se promijeniti.+
6 Pazio sam i slušao, ali nisu govorili istinu.
Nitko se nije pokajao za svoju zloću niti se zapitao: ‘Što sam to učinio?’+
Svatko se brzo vraća na put kojim svi idu, poput konja koji juri u bitku.
A moj narod ne prepoznaje vrijeme kad ću im ja, Jehova, suditi.”’+
8 ‘Kako možete reći: “Mudri smo i imamo Jehovin zakon*”?
Jer očito je da pisari lažljivom pisaljkom+ pišu samo laži.
9 Mudraci će biti osramoćeni.+
Uplašit će se i bit će uhvaćeni u zamku.
Odbacili su Jehovine riječi,
pa kakva je onda njihova mudrost?
10 Zato ću njihove žene dati drugima,
njihova polja novim vlasnicima.+
Jer od najmanjega do najvećega, svi nepošteno zgrću dobitak.+
Od proroka do svećenika, svi su varalice.+
11 I površno liječe ranu moje kćeri, mog naroda, govoreći:
“Mir je! Mir je!”
a mira nema.+
12 Srame li se zbog gadosti koje čine?
Nimalo se ne srame!
Uopće ne znaju što znači osjećati sram!+
Zato će pasti s pobijenima.
Posrnut će kad ih kaznim’,+ kaže Jehova.
13 ‘Kad ih poberem, uništit ću ih’, kaže Jehova.
‘Više neće biti grožđa na trsu niti smokava na smokvi, a lišće će uvenuti.
Ostat će bez onog što sam im dao.’”
14 “Zašto sjedimo ovdje?
Skupimo se i otiđimo u utvrđene gradove+ da ondje umremo.
Jer Jehova, naš Bog, osudio nas je na smrt.
Jehova nam daje da pijemo zatrovanu vodu+
jer smo mu zgriješili.
15 Nadali smo se miru, ali nije se dogodilo ništa dobro.
Čekali smo izlječenje, ali obuzeo nas je strah.+
16 Iz Dana se čuje frktanje neprijateljskih konja.
Od njištanja njihovih pastuha
trese se cijela zemlja.
Dolaze i proždiru zemlju i sve što je na njoj,
grad i njegove stanovnike.”
17 “Evo, šaljem na vas zmije,
otrovnice koje nije moguće ukrotiti*,
i one će vas ujedati”, kaže Jehova.
18 Moja je tuga neizlječiva.
Srce mi je puno boli.
19 Moja kći, moj narod,
vapi iz daleke zemlje:
“Zar Jehova nije na Sionu?
Zar njegov kralj nije na njemu?”
“Zašto me vrijeđaju svojim rezbarenim kipovima,
bezvrijednim tuđim bogovima?”
20 “Žetva je prošla, ljeto je završilo,
a mi nismo spašeni!”
21 Potresen sam zbog propasti moje kćeri, mog naroda.+
Žalostan sam.
Obuzeo me silan strah.
22 Zar nema balzama* u Gileadu?+
Zar ondje nema liječnika?+
Zašto onda nije izliječena moja kći, moj narod?+