Job
37 Zbog toga mi srce snažno lupa,
kao da će iskočiti sa svog mjesta.
2 Pažljivo slušajte tutnjavu njegovog glasa
i grmljavinu što izlazi iz njegovih usta.
3 On je pušta preko cijelog neba,
šalje svoje munje+ do svih krajeva zemlje.
4 Iza njih razliježe se tutnjava,
Bog grmi veličanstvenim glasom,+
a munje ne prestaju sijevati dok se njegov glas ori.
6 Jer snijegu govori: ‘Padni na zemlju!’+
i kiši: ‘Snažno zapljušti!’+
7 Bog zaustavlja sve čovjekove poslove*
da bi svaki smrtni čovjek upoznao njegova djela.
8 Divlje životinje ulaze u svoje brloge,
borave u svojim jazbinama.
11 Da, on oblake puni vodom,
prosipa munje+ iz oblaka,
12 pa one jure kamo god ih pošalje,
na površini nastanjene zemlje čine sve što im zapovjedi.+
14 Poslušaj ovo, Jobe,
stani i dobro razmisli o Božjim čudesnim djelima!+
15 Znaš li kako Bog upravlja* oblacima
i kako stvara munje koje sijevaju iz oblaka?
16 Znaš li kako oblaci plove?+
To su čudesna djela onoga koji ima savršeno znanje.+
17 Zašto ti se haljine užare
kad zemlja utihne zbog južnog vjetra?+
19 Reci nam što da mu kažemo!
Mi ne znamo odgovore jer smo u tami.
20 Zar ću reći Bogu da želim razgovarati s njim?
Je li itko rekao nešto toliko važno da bi on to trebao čuti?+
21 Ljudi ne mogu vidjeti sunčevu svjetlost,
iako ona blista na nebu,
sve dok ne dođe vjetar i ne rastjera oblake.
22 Sa sjevera dolazi zlatni sjaj.
Božja veličanstvenost+ budi strahopoštovanje.
23 Svemogući nam je nedokučiv.+
24 Zato ga se ljudi trebaju bojati!+