Nehemija
2 Dogodilo se mjeseca nisana,*+ dvadesete+ godine kralja Artakserksa,+ da je vino stajalo pred njim. Ja sam kao i obično uzeo vino i dao ga kralju.+ A nikada prije nisam bio tužan pred njim.+ 2 Zato me kralj upitao: “Zašto ti je lice tužno,+ a nisi bolestan? To nije ništa drugo nego tuga u srcu.”+ A ja sam se vrlo uplašio.
3 I rekao sam kralju: “Neka je kralj živ dovijeka!+ Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad+ gdje su grobovi praotaca mojih+ opustošen, a vrata su mu vatrom spaljena?”+ 4 A kralj mi je odgovorio: “Što, dakle, tražiš?”+ Uto sam se pomolio+ Bogu nebeskome,+ 5 a onda sam rekao kralju: “Ako je kralju po volji+ i ako ti je mio sluga tvoj,+ pošalji me u Judu, u grad gdje su grobovi praotaca mojih da ga obnovim.”+ 6 A kralj me upitao pred kraljicom, ženom svojom, koja je sjedila pored njega: “Koliko će trajati tvoj put i kad ćeš se vratiti?” I kad sam mu naveo vrijeme,+ kralju je bilo po volji+ da me pusti.
7 I još sam rekao kralju: “Ako je kralju po volji, neka mi se daju pisma+ za upravitelje+ s onu stranu Rijeke*+ da me puste da prođem dok ne stignem u Judu, 8 a i pismo za Asafa, čuvara kraljeve šume, da mi dade drva za gradnju vrata na Utvrdi*+ uz hram,+ za gradski zid+ i za kuću u kojoj ću ja živjeti.” I kralj mi ih je dao, jer je dobra ruka Boga mojega bila nada mnom.+
9 I tako sam došao k upraviteljima+ s onu stranu Rijeke i dao im kraljeva pisma. A kralj je poslao sa mnom još i vojne zapovjednike i konjanike. 10 Kad su Sanbalat+ Horonjanin+ i sluga Tobija+ Amonac+ čuli za to, bilo im je vrlo mrsko+ što je došao čovjek da se pobrine za dobro sinova Izraelovih.
11 Na koncu sam došao u Jeruzalem i ostao ondje tri dana. 12 Potom sam ustao noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom, ali nikome nisam govorio+ što mi je Bog moj stavio u srce da učinim za Jeruzalem.+ A nisam imao druge životinje osim one na kojoj sam jahao. 13 I izašao sam noću na Dolinska vrata+ prema Izvoru velike zmije i krenuo prema Smetlišnim vratima.*+ Pritom sam pregledavao jeruzalemske zidine,+ što su bile srušene, i vrata+ njegova, što su bila vatrom spaljena. 14 I prošao sam dalje do Izvorskih vrata+ i do Kraljeva jezerca, no ondje nije bilo mjesta da prođe životinja na kojoj sam jahao. 15 Ali nastavio sam se noću uspinjati strminom što se uzdiže iz doline*+ i dalje pregledavati zid. Potom sam se vratio i ušao na Dolinska vrata,+ i tako sam došao natrag.
16 A namjesnici+ nisu znali kamo sam išao i što sam radio, jer do tada još ništa nisam rekao ni Židovima ni svećenicima ni dostojanstvenicima ni namjesnicima ni ostalima koji su obavljali posao. 17 Na koncu sam im rekao: “Vidite da smo u teškom stanju: Jeruzalem je opustošen, a vrata su mu vatrom spaljena. Hajde da obnovimo jeruzalemski zid, da više ne budemo na porugu!”+ 18 I ispričao sam im kako je dobra ruka+ Boga mojega bila nada mnom,+ a prenio sam im i riječi koje mi je kralj kazao.+ A oni su nato rekli: “Ustanimo i gradimo!” I tako su ojačali ruke svoje za dobro djelo.+
19 A kad su to čuli Sanbalat+ Horonjanin, sluga+ Tobija+ Amonac+ i Gešem+ Arapin,+ stali su nam se rugati+ i prezirati nas, govoreći: “Što to radite? Zar se protiv kralja bunite?”+ 20 A ja sam im odgovorio: “Sâm Bog nebeski+ dat će nam da uspijemo,+ a mi, sluge njegovi, ustat ćemo pa ćemo graditi. Ali vi nemate ni dijela+ ni prava ni spomena+ u Jeruzalemu.”