Psalmi

39 Rekao sam: “Čuvat ću puteve svoje+

da ne zgriješim jezikom svojim.+

Postavit ću brnjicu kao stražu na ustima svojim,+

sve dok je zlotvor preda mnom.”+

 2 Zanijemio sam i utihnuo,+

šutio sam o onome što je dobro,+

i bol je moja otjerana.

 3 Srce se moje raspalilo u meni,+

dok sam uzdisao vatra je gorjela.

Rekao sam jezikom svojim:

 4 “Daj mi, Jehova, da saznam koliko brzo dolazi kraj moj+

i koliko je malo dana mojih,+

da bih spoznao koliko sam prolazan!+

 5 Evo, učinio si dane moje malobrojnima,+

životni je vijek moj kao ništa pred tobom.+

Svaki je čovjek zemaljski, makar stajao čvrsto, samo dah.+ (Sela)

 6 Uistinu čovjek kao sjena hoda.+

Doista se ljudi uzalud razmeću.+

Čovjek imetak zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.+

 7 A sada, čemu da se nadam, Jehova?

Tebe čekam.+

 8 Od svih prijestupa mojih izbavi me!+

Ne daj me za podsmijeh bezumniku!+

 9 Ostao sam bez riječi,+ ne mogu otvoriti usta svoja,+

zbog onoga što si ti učinio.+

10 Ukloni od mene nevolju koju si mi nanio!+

Zbog neprijateljstva ruke tvoje nestaje me.+

11 Ukorima zbog prijestupa ti odgajaš čovjeka+

i izjedaš vrijedne stvari njegove poput moljca.+

Svaki je čovjek zemaljski doista samo dah.+ (Sela)

12 Čuj molitvu moju, Jehova,

prikloni uho kada k tebi vapim!+

Nemoj šutjeti na suze moje!+

Jer ja sam došljak kod tebe,+

pridošlica kao i svi oci moji.+

13 Odvrati pogled od mene, da se razvedrim+

prije nego odem i više me ne bude!”+