3 Potom je Job otvorio usta svoja i stao proklinjati dan rođenja svojega.+ 2 Progovorivši, Job je rekao:
3 “Ne bilo dana u koji sam se rodio+
i noći kad su rekli: ‘Začet je čovjek!’
4 Neka se u tamu pretvori dan taj!
Ne gledao Bog na njega odozgo,
ne obasjavala ga svjetlost danja!
5 Progutali ga mrak i gusta tama!
Oblak kišni nadvio se nad njim!
Zastrašivalo ga ono što dan zamračuje!+
6 Mrak uzeo noć onu,+
ne radovala se među danima godine,
ne ulazila u brojanje mjeseci!
7 Besplodna bila noć ona,
ne čulo se u njoj klicanje radosno!+
8 Prokleli dan taj oni koji dane proklinju,
koji bi i levijatana+ probudili!
9 Potamnjele zvijezde svanuća njezina,
svjetlost čekala i ne dočekala je,
i ne vidjela zrake zore,
10 jer nije zatvorila vrata utrobe majke moje+
i sakrila tako nevolju od očiju mojih!
11 Zašto nisam mrtav još od utrobe majke svoje?+
Zašto nisam izdahnuo izašavši iz utrobe njezine?
12 Zašto su me koljena prihvatila,
i dojke+ da ih sišem?
13 Ja bih sada ležao i u miru bio,+
spavao bih, počivao bih+
14 s kraljevima i savjetnicima zemaljskim,+
koji grade sebi pusta mjesta,+
15 ili s knezovima koji zlata imaju,
koji kuće svoje srebrom pune,
16 ili me kao skrivenog ploda pobačenog+ ne bi bilo,
kao djece koja nisu svjetla ugledala.+
17 Ondje zli prestaju bjesnjeti,+
ondje počivaju oni koje je snaga ostavila.+
18 Ondje su svi zatočenici u miru,
ne čuju glas onoga koji ih na rad tjera.+
19 Mali i veliki ondje su isti,+
rob je slobodan od gospodara svojega.
20 Zašto Bog svjetlo daje patniku
i život onima kojima je gorčina u duši?+
21 Zašto čekaju smrt, a nje nema,+
iako kopaju za njom više nego za blagom skrivenim?
22 Oni koji od veselja kliču,
raduju se što su grob našli.
23 Zašto Bog daje svjetlo čovjeku, kojemu je put skriven,+
kojemu je sa svih strana put zapriječio?+
24 Jer prije jela mojega dolazi uzdah moj,+
i kao vode razlijevaju se vapaji moji,+
25 jer strahota me straši i snalazi me,
ono čega se bojim dolazi na mene.+
26 Već sada nisam bezbrižan, niti mira imam,
niti počivam, a nemir moj i dalje dolazi.”