14 Čovjek, kojega je žena rodila,+
kratka je vijeka+ i pun nemira.+
2 Kao cvijet niče i odsijeca se,+
kao sjena bježi+ i ne ostaje.
3 Da, na takvoga si otvorio oko svoje,
i mene ti na sud vodiš.+
4 Tko će čistoga izvaditi iz nečistoga?+
Nitko!
5 Ograničen je životni vijek čovjekov,+
u tvojoj je vlasti broj mjeseci njegovih,
odredbu si za njega donio preko koje ne može prijeći.
6 Skini s njega pogled svoj da se odmori,+
dok ne osjeti radost kao najamnik na kraju radnoga dana svojeg!
7 Jer i za drvo nade ima.
Ako ga se posiječe, opet će potjerati+
i bez mladice neće ostati.
8 Ako mu korijen ostari u zemlji
i panj njegov u prahu odumre,
9 potjerat će kad osjeti vodu+
i grane će pustiti kao mlada biljka.+
10 Ali čovjek umre i svladan leži.
Kad čovjek zemaljski izdahne, gdje je?+
11 Vode nestaju iz mora,
rijeka otječe i presušuje.+
12 I čovjek mora leći, i ne ustaje više.+
Dok neba ne nestane, neće se probuditi,+
niti će se prenuti iz sna svojega.+
13 O, kad bi me u grob sklonio,+
kad bi me sakrio dok ne prođe gnjev tvoj,
kad bi mi rok odredio+ i onda me se sjetio!+
14 Kad čovjek umre, može li se u život vratiti?+
Sve dane vremena koje mi je određeno čekat ću,+
dok ne dođe oslobođenje moje.+
15 Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati.+
Djelo ruku svojih poželjet ćeš.
16 A sada brojiš korake moje,+
ništa ne motriš osim grijeha mojega.+
17 Zapečaćen je u vreći buntovnički prijestup moj,+
i krivnju moju ti ljepilom učvršćuješ.
18 Ali i gora će se urušiti, raspast će se,
stijena će se premjestiti s mjesta svojega.
19 I kamenje voda dere,
otjecanje njezino ispire prah zemaljski.
Tako ti uništavaš nadu čovjeka smrtnog.
20 Nadjačavaš ga zauvijek, te on odlazi,+
izobličuješ lice njegovo, te ga otpuštaš.
21 Kad se sinove njegove poštuje, on to ne zna,+
kad su prezreni, on nije svjestan toga.
22 Samo će ga tijelo njegovo boljeti dok je živ
i duša će njegova tugovati dok je u njemu.”