17 Duh mi je slomljen,+ dani se moji gase,
grob me čeka.+
2 Doista je ruganje svuda oko mene,+
oči moje oko sebe stalno gledaju buntovništvo njihovo.
3 Molim te, jamči za mene!+
Tko bi drugi kao jamac meni ruku dao?+
4 Srcu si njihovom razboritost sakrio.+
Zato ih ne uzvisuješ.
5 Čovjek imanje svoje drugovima nudi,
a gase se oči sinova njegovih.+
6 Bog je učinio da me s prezirom spominju+ narodi,
pa mi ljudi u lice pljuju.+
7 Od tuge se zatamnilo oko moje,+
udovi su moji svi kao sjena postali.
8 Čestiti to u čudu gledaju,
bezazleni se ljute na otpadnika.
9 Pravednik se čvrsto drži puta svojega,+
i tko je čistih ruku,+ sve jači biva.+
10 A vi možete opet početi. Nastavite, molim vas,
jer ne nalazim mudra među vama!+
11 Prošli su dani moji,+ propale su zamisli moje,+
želje srca mojega.
12 Od noći dan činite,+ govoreći:
‘Sada je mrak, ali svjetlo je blizu.’
13 Budem li čekao, grob će biti dom moj,+
u tami+ ću prostrijeti ležaj svoj.
14 Jamu grobnu+ zvat ću: ‘Oče moj!’
a crva:+ ‘Majko moja, sestro moja!’
15 Gdje je, onda, nada moja?+
Misli li itko da za mene nade ima?
16 Do vrata groba ona će otići,
kad svi zajedno u prah siđemo.”+