Izaija
57 Pravednik gine,+ a nitko to k srcu ne uzima.+ Ljudi dobrostivi* među mrtve odlaze,+ a nitko ne uviđa da pravednik zbog zla odlazi.+ 2 U mir on ulazi.+ Svi koji ne odstupaju s pravoga puta+ u grobu+ će pronaći počinak svoj.*+
3 “Pristupite,+ sinovi vračarini,+ potomstvo preljubnika i bludnice!+ 4 Nad kime se vi naslađujete?+ Na koga usta razjapljujete i kome jezik plazite?+ Niste li djeca prijestupa, potomstvo laži,+ 5 vi koji se strastima prepuštate među stablima velikim,+ pod svakim drvetom što se zeleni,+ i djecu koljete u dolinama, pod liticama?+
6 Baština je tvoja među glatkim kamenjem potočnim.+ Oni, oni su nasljedstvo koje ti je pripalo.+ Njima si izlijevala žrtvu ljevanicu,+ njima si dar prinosila. Zar ću se ja time zadovoljiti?+ 7 Na gori visokoj i uzdignutoj postavila si postelju svoju.+ I odlazila si onamo da žrtve prinosiš.+ 8 A iza vrata i dovratnika stavila si spomen svoj.+ Jer daleko od mene ti si se otkrila i odlazila onamo, raširila si postelju svoju.+ Zbog požude svoje sklopila si savez s njima. Voljela si ići u postelju s njima.+ Ud muški gledala si. 9 Silazila si k Meleku s uljem, i mnogo je bilo mirisnih ulja tvojih.+ Poslanike svoje slala si daleko, pa si nisko, sve do groba,* pala.+ 10 Namučila su te mnoga lutanja tvoja.+ Nisi rekla: ‘Sve je to uzalud!’ Obnovila se snaga tvoja.+ Zato se nisi razboljela.+
11 Koga si se uplašila i pobojala,+ pa si počela lagati?+ A mene se nisi sjetila.+ Ništa nisi k srcu uzela.+ Nisam li ja šutio i sve to skrivao?+ Zato me se nisi bojala.+ 12 Ja ću objaviti kakva je pravednost tvoja+ i kakva su djela tvoja+ — ne mogu ti ona pomoći.+ 13 Kad zavapiš za pomoć, neće te izbaviti idoli koje si skupila,+ nego će ih vjetar sve odnijeti,+ dah će ih otpuhnuti. A onaj tko u meni utočište traži+ naslijedit će zemlju i zaposjest će svetu goru moju.+ 14 Govorit će se: ‘Nasipajte, nasipajte! Očistite put!+ Uklonite zapreke s puta narodu mojemu!’”+
15 Jer ovako kaže Visoki i Uzvišeni,+ koji živi u svu vječnost+ i kojemu je ime sveto:+ “Na visini i na mjestu svetom ja živim,+ a i s onima sam koji su slomljena i ponizna duha,+ da oživim duh poniznih, da oživim srce slomljenih.+ 16 Jer neću se dovijeka prepirati niti ću se dovijeka gnjeviti,+ jer inače bi preda mnom nestalo snage životne*+ i stvorenja što dišu, koja sam ja stvorio.+
17 Zbog pokvarenosti njegove, što je išao za dobitkom nepravednim,+ razgnjevio sam se i stao ga udarati, u gnjevu sam okrenuo lice svoje.+ Ali on se odmetnuo+ i išao putem srca svojega. 18 Vidio sam puteve njegove, i počeo sam ga liječiti,+ voditi+ i davati utjehu+ njemu i ožalošćenima njegovim.”+
19 “Ja stvaram plod usana.+ Trajan mir imat će onaj tko je daleko i onaj tko je blizu”,+ kaže Jehova, “i ja ću ga izliječiti.”+
20 “A zli su kao more uzburkano, koje se ne može smiriti, i čije vode izbacuju travu morsku i blato. 21 Nema mira zlima!”+ kaže Bog moj.