Propovjednik

1 Riječi onoga koji narod poučava,*+ sina Davidova, kralja u Jeruzalemu.+ 2 “Ispraznost nad ispraznostima!”+ kaže onaj koji narod poučava, “ispraznost nad ispraznostima! Sve je ispraznost!”+ 3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi+ pod suncem?+ 4 Jedan naraštaj odlazi,+ drugi naraštaj dolazi,+ a zemlja ostaje zauvijek.+ 5 Sunce izlazi, sunce zalazi+ i onda hita onamo odakle izlazi.+

6 Vjetar ide na jug i okreće se na sjever.+ Neprestano se u krug vrti+ i svome se kruženju+ vjetar vraća.

7 Sve rijeke*+ teku u more,+ a more se ipak ne prepuni.+ Na mjesto odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno teku.+ 8 Sve je zamorno,+ nitko ne može sve to opisati. Oko se nije do sita nagledalo+ niti se uho dovoljno naslušalo.+ 9 Što je bilo, opet će biti,+ i što se činilo, opet će se činiti, i tako nema ništa novo pod suncem.+ 10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo”? I to već od davnine postoji.+ Ono što postoji, nastalo je prije nas.+ 11 Nitko se ne sjeća ljudi iz prijašnjih vremena niti će se itko sjećati onih koji će kasnije doći.+ A neće ih se sjećati nitko ni od onih koji će još kasnije doći.+

12 Ja, koji narod poučavam, postao sam kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.+ 13 I upravio sam srce da tražim i istražujem mudrost+ u svemu što se čini pod nebom — sav taj mučni posao koji je Bog dao sinovima ljudskim da se njime bave.+ 14 Vidio sam sva djela što se čine pod suncem,+ i gle, sve je ispraznost i trčanje za vjetrom.+

15 Što je iskrivljeno, ne može se ispraviti,+ i čega nema, ne može se izbrojiti. 16 U srcu svojemu+ ja sam sebi rekao: “Gle, stekao sam veću mudrost od svih koji su prije mene bili u Jeruzalemu+ i srce je moje vidjelo mnogo mudrosti i znanja.”+ 17 I upravio sam srce da upoznam mudrost, a tako i ludost+ i bezumlje,+ ali spoznao sam da je i to trčanje za vjetrom.+ 18 Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je i jada,+ i tko povećava znanje, povećava bol.+