Izaija
Sjedni na tlo, gdje nema prijestolja,+
kćeri kaldejska!
Jer ljudi više nikad neće govoriti da si nježna i razmažena.
2 Uzmi ručni mlin i melji brašno.
Makni svoj veo.
Skini haljinu i otkrij noge.
Prijeđi preko rijeka.
3 Otkrit će se tvoja golotinja.
Vidjet će se tvoja sramota.
Osvetit ću se+ i neću dati da mi itko stane na put*.
6 Razgnjevio sam se na svoj narod.+
Ali ti im se nisi smilovala.+
Čak si i starcima nametnula težak jaram.+
7 Govorila si: “Bit ću vladarica* uvijek, u svu vječnost.”+
Nisi marila za to što radiš.
Nisi razmišljala o tome kako će sve to završiti.
“Nitko mi nije ravan!+
Neću postati udovica.
Nikad neću osjetiti kako je to izgubiti djecu.”+
10 Uzdala si se u svoju zloću.
Govorila si: “Nitko me ne vidi.”
Zavela te tvoja mudrost i tvoje znanje.
Govoriš u sebi: “Nitko mi nije ravan!”
11 Zadesit će te nevolja,
a ti je nikako nećeš moći spriječiti čaranjem.
Snaći će te nesreća, nećeš je moći izbjeći.
Na tebe će iznenada doći propast kakvu još nikad nisi vidjela.+
Možda će ti koristiti.
Možda će te se zbog toga ljudi bojati.
13 Izmorilo te mnoštvo tvojih savjetnika.
Neka sada dođu i neka te spase
oni koji štuju nebo*, koji gledaju u zvijezde,+
koji za mladog mjeseca daju objave
o onome što će te snaći.
14 Gle, postali su kao slama!
Spalit će ih vatra.
Ne mogu se spasiti od siline ognja.
Nije to žeravica kojom se ljudi griju
ni ugodna vatra pred kojom se sjedi.
15 Tako će završiti tvoji čaratelji,
oni s kojima surađuješ od mladih dana.
Odlutat će svaki na svoju stranu.
Neće biti nikoga da te spasi.+