Jona

1 Riječ Jehovina došla je Joni,+ sinu Amitajevu: 2 “Ustani, idi u Ninivu,+ grad veliki, i objavi mu osudu, jer se zloća njihova popela do mene!”+

3 A Jona je ustao da bježi u Taršiš,+ daleko od Jehove.+ Kad se spustio u Jopu,+ našao je tamo brod koji je išao u Taršiš. Platio je vozarinu i ukrcao se na njega, da otiđe s njima u Taršiš, daleko od Jehove.

4 A Jehova je na more poslao jak vjetar,+ i na moru je nastala velika oluja,+ pa je izgledalo da će se brod razbiti. 5 A mornari su se uplašili i počeli su prizivati u pomoć svaki svojega boga.+ I stali su u more bacati stvari s broda da bi ga rasteretili.+ A Jona je bio sišao u potpalublje broda, legao i čvrsto zaspao.+ 6 Na koncu je kapetan broda došao k njemu i rekao mu: “A što ti spavaš? Ustani, prizivaj svojega boga!+ Možda će se pravi Bog pobrinuti za nas, pa nećemo izginuti.”+

7 A oni su rekli jedan drugome: “Hajde, bacimo ždrijeb,+ da saznamo zbog koga nas je snašla ova nevolja!”+ Tako su bacali ždrijeb i ždrijeb je pao na Jonu.+ 8 Nato su mu rekli: “Reci nam, molimo te, zbog koga nas je snašla ova nevolja?+ Kojim se poslom baviš i odakle dolaziš? Iz koje si zemlje i od kojega si naroda?”

9 A on im je rekao: “Ja sam Hebrej+ i štujem Jehovu,+ Boga nebeskoga,+ onoga koji je načinio more i kopno.”+

10 Tada su se ljudi jako uplašili, pa su mu rekli: “Što si to učinio?”+ Jer saznali su da on bježi od Jehove, kako im je i rekao. 11 Na koncu su ga upitali: “Što da učinimo s tobom+ da nam se more smiri?” Jer oluja na moru bivala je sve jača. 12 A on im je rekao: “Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti! Jer znam da se zbog mene ova velika oluja podigla na vas.”+ 13 No ljudi su se i dalje borili s olujom pokušavajući vratiti brod do kopna, ali nisu mogli jer se oluja na moru sve više dizala na njih.+

14 I tada su počeli prizivati Jehovu:+ “O, Jehova, molimo te, ne daj da izginemo zbog duše ovoga čovjeka! Ne stavljaj na nas krv nevinu,+ jer ti, Jehova, činiš ono što želiš!”+ 15 Potom su uzeli Jonu i bacili ga u more, i more je prestalo bjesnjeti.+ 16 Tada je ljude obuzeo velik strah pred Jehovom,+ pa su prinijeli žrtvu Jehovi+ i učinili zavjete.+

17 A Jehova je poslao veliku ribu da proguta Jonu,+ pa je Jona bio u utrobi ribe tri dana i tri noći.+

2 Tada se Jona pomolio Jehovi, Bogu svojemu, iz utrobe ribe+ 2 i rekao:

 8 A oni koji štuju idole ništavne ostavljaju onoga koji im milost* iskazuje.+

10 I nakon nekog vremena Jehova je zapovjedio ribi, i ona je izbljuvala Jonu na kopno.+

3 Zatim je drugi put Joni došla riječ Jehovina:+ 2 “Ustani, idi u Ninivu, grad veliki, i objavi mu ono što ti govorim da mu objaviš!”+

3 Nato je Jona ustao i otišao u Ninivu po riječi Jehovinoj.+ A Niniva je bila grad značajan u Božjim očima*+ i tri dana hoda trebalo je da je se prijeđe. 4 I Jona je ušao u grad i prošao njime dan hoda, objavljujući: “Još samo četrdeset dana i Niniva će propasti!”+

5 A ljudi iz Ninive povjerovali su Bogu,+ pa su oglasili post i obukli se u kostrijet,+ svi od najvećega do najmanjega. 6 A kad je riječ došla do kralja Ninive,+ on je ustao sa svojega prijestolja i skinuo sa sebe svoje kraljevsko ruho, te je ogrnuo kostrijet i sjeo u pepeo.+ 7 I dao je sastaviti proglas da se pročita u Ninivi, po odredbi kralja i njegovih velikaša:

“Ni ljudi ni stoka, ni krupna ni sitna, ne smiju okusiti ništa! Ne smiju ništa jesti! Ni vodu ne smiju piti!+ 8 I neka ogrnu kostrijet, ljudi i stoka! Neka iz sve snage zazivaju Boga i neka se svi odvrate+ od zlog puta svojega i od zla koje je u rukama njihovim! 9 Tko zna, možda se pravi Bog odvrati i sažali se+ i odustane od usplamtjeloga gnjeva svojega, pa ne izginemo!”+

10 A pravi je Bog vidio djela njihova,+ da su se vratili sa zlog puta svojega,+ i zato je pravi Bog požalio+ što im je nevoljom zaprijetio, i nije ju nanio.+

4 No, Joni je zbog toga bilo jako krivo,+ pa se razgnjevio. 2 Zato se pomolio Jehovi i rekao: “O, Jehova, nisam li ja to i slutio još dok sam bio u svojoj zemlji? Zato sam prije i htio pobjeći u Taršiš,+ jer sam znao da si ti Bog dobrostiv i milosrdan,+ spor na gnjev i pun milosti,*+ i da brzo požališ što si htio nevolju nanijeti.+ 3 Zato te sad molim, Jehova, uzmi dušu moju+ od mene, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti!”+

4 Nato mu je Jehova rekao: “Ljutiš li se s pravom?”+

5 Tada je Jona izašao iz grada i sjeo istočno od grada. Tamo je sebi podignuo sjenicu, da sjedi pod njom u hladu+ dok ne vidi što će biti s gradom.+ 6 A Jehova Bog dao je da nad Jonom izraste tikva, da mu bude sjena nad glavom i da mu olakša muku njegovu.+ I Jona se veoma obradovao tikvi.

7 No, kad je sljedećeg dana svanula zora, pravi je Bog poslao crva+ da podgrize tikvu, te se osušila.+ 8 I čim je sunce zasjalo, Bog je poslao vruć istočni vjetar,+ a sunce je udaralo Joni u glavu, te je već počeo gubiti svijest.+ Molio je da mu duša umre, pa je govorio: “Bolje mi je umrijeti nego živjeti!”+

9 A Bog je rekao Joni: “Ljutiš li se s pravom zbog tikve?”+

Nato mu je on odgovorio: “S pravom sam smrtno ljut!” 10 A Jehova mu je rekao: “Tebi je žao tikve, oko koje se nisi trudio niti si je uzgajao i koja je u jednoj noći narasla i u jednoj noći usahla. 11 A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga,+ u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju što je desno, a što lijevo, a usto i mnogo stoke?”+