Pitanja čitalaca (1)
◼ Ako je dijete skupštinskog starješine krivo za ozbiljan prijestup, da li time otac automatski gubi preduvjete da bude starješina?
Brat ne gubi automatski preduvjete da služi kao starješina ukoliko njegov maloljetni sin ili kćer ima neku ozbiljnu poteškoću. Da bi se odredilo da li ima preduvjete, treba razmotriti sve činioce koji su tu uključeni.
U Titu 1:6 (NS) stoji da starješina treba biti “slobodan od optužbe” i da “su mu djeca vjernici” koje “ne optužuju zbog razvrata ili nepokornosti”. (Usporedi 1. Timoteju 3:4.) Jehovini svjedoci drže se tog mjerila.
U skladu s tim, Kula stražara br. 1/84 je ukazala da starješina treba uložiti uravnoteženi napor da bi zadovoljio emocionalne i duhovne potrebe svoje obitelji, svoje supruge i djece ako ih imaju. Ako je muškarac u tome nemaran, to za njih može imati štetne posljedice. Kad nisu zbrinute djetetove duhovne ili odgojne potrebe, on ili ona možda neće duhovno napredovati i možda će se uplesti u neispravno ponašanje. Time bi nemarni otac izgubio preduvjete da služi skupštini kao imenovani starješina, jer, kao što kaže 1. Timoteju 3:5 (NS): “Ako netko uistinu ne zna upravljati svojim domom, kako će brinuti za Božju skupštinu?”
Poduža rasprava o tome nalazi se na stranici 30 i 31 Kule Stražare br. 6 od 1978. Tamo je pokazano zašto treba razmotriti sve činioce. Na primjer, jedan je starješina redovito proučavao Bibliju sa svoje petoro djece, pobrinuo se za rekreaciju, vodio ih na kršćanske sastanke i na druge uobičajene načine se trudio udovoljiti svojim odgovornostima kršćanskog oca. Četvero djece bilo je vrlo dobro, dok je jedan sin neprestano bio problem, te s vremenom podlijegao grijehu. Time otac ne gubi nužno preduvjete da bude starješina, ukoliko još uvijek uživa poštovanje skupštine.
Skupština možda zna da je neki brat učinio sve što se razumno može očekivati od kršćanskog oca koji brine za svoju obitelj, bilo da ima jedno ili više djece. Dakle, ako se dijete pokvari, oni možda neće to smatrati očevim propustom. Možda će uzeti u obzir da se isto tako ne može okriviti Isusa ili Jehovu zbog odstupanja Jude Iskariota i anđela koji je postao Sotona. Od presudnog je značenja da brat koji služi kao starješina i dalje uživa visoko poštovanje skupštine, tako da svi mogu prihvatiti njegov savjet koji je utemeljen na Bibliji, i da, promatrajući njegovo ponašanje, mogu oponašati njegovu vjeru (Jevrejima 13:7).
◼ Može li kršćanin prihvatiti transplataciju koštane srži, budući da se u koštanoj srži stvara krv?
Liječnici većinu operacija presađivanja koštane srži izvode tako da od darovatelja (obično nekog bliskog rođaka) uzmu nešto koštane srži, a zatim je injektiraju, odnosno transfundiraju u bolesnog pacijenta. Nadaju se da će transplantirana srž doprijeti do šupljina u koštanoj srži pacijenta i da će kasnije normalno funkcionirati. Obično se ta procedura obavlja samo u kritičnim slučajevima (kao što je aplastička anemija ili akutna leukemija) jer postoje priznati rizici u pripremanju osobe za presađivanje srži i u kasnijem tretmanu.
Kao što se ukazuje i u samom pitanju, crvena krvna zrnca stvaraju se u srži nekih kostiju, kao što su rebra, prsna kost i karlična kost. Stoga je razumljivo zašto se, u svjetlu biblijske zabrane krvi, postavlja pitanje da li kršćanin može prihvatiti transplataciju ljudske koštane srži.
Biblija jasno kaže da se Božji sluge moraju ‘uzdržavati od krvi’ (Djela apostolska 15:28, 29; 5. Mojsijeva 12:15, 16). No, budući da se crvena krvna zrnca stvaraju u koštanoj srži, da li Biblija tu srž svrstava zajedno s krvi? Ne. O životinjskoj koštanoj srži zapravo se govori kao o svakom drugom mesu koje se može jesti. Izaija 25:6 kaže da će Jehova pripremiti svom narodu gozbu “od pretila mesa s moždanima (koštanom srži)”. Prilikom uobičajene procedure klanja i ispuštanja krvi, nikada sve krvne stanice ne iziđu iz koštane srži. Nakon što je životinja iskrvarila, sve tkivo može se jesti, uključujući i koštanu srž.
Naravno, srž koja se koristi kod transplatacije ljudske koštane srži uzeta je od živog darovatelja i može u sebi sadržavati nešto krvi. Stoga kršćanin mora sam za sebe odlučiti da li — za njega — koštana srž znači samo obično meso ili predstavlja neiskrvareno tkivo. Uz to, budući da je koštana srž jedan oblik organa za presađivanje, treba uzeti u obzir biblijsko gledište o presađivanju ljudskih organa. Vidi “Pitanja čitalaca” u Kuli stražari br. 5 od 1984. I konačno, kako je primijetio dr. D. E. Thomas u knjizi Harrison’s Principles of Internal Medicine (revidirano, 1981, str. 138), “praktički svi primaoci presađene koštane srži trebaju primiti transfuzije krvnih pločica”, a može im se dati i “konzervirane crvene krvne stanice”. Stoga kršćanin treba razmotriti s kojim će se dodatnim pitanjima morati suočiti ako pristane na presađivanje koštane srži (Priče Salamunove 22:3).
Iako je u vezi toga potrebno donijeti osobnu odluku, biblijski komentari o krvi i koštanoj srži trebaju pomoći pojedincu da donese odluku.