Tko će biti evangelizatori?

NA SASTANKU Svjetskog savjeta crkava prije četrdesetak godina, članove se pobuđivalo neka “brzo razviju duh evangelizma” i neka svoja stada nauče da “idu naokolo evangelizirati”. Pet godina kasnije John A. O’Brien, katolički svećenik, pisao je o potrebi da se dovode novi učenici tako što se “odlazi k njima”, a ne jednostavno tako što se “sjedi u kući”. A u siječnju 1994, papa Ivan Pavao II rekao je da “nije vrijeme da se sramimo Evanđelja, vrijeme je da ga propovijedamo s krovova”.

Takvo povremeno traženje evangelizatora očigledno je naišlo na gluhe uši. U jednom članku u australskim novinama Illawarra Mercury pisalo je: “Istaknuti katolici s Južne obale nisu oduševljeni prihvaćanjem pristupa svojoj vjeri nalik onom Jehovinih svjedoka.” Jedan je čovjek rekao da evangelizam jednostavno “nije dio katoličke psihe”. Jedan drugi je zaključio: “Dobro je za crkvu da se popularizira, no ne kucanjem na vrata. Možda bi bilo bolje učiniti to putem škola ili slanjem poruka putem pošte.” Čak ni dekan mjesne katedrale nije bio sasvim siguran kako interpretirati papine napomene. “Ohrabrivali smo ljude da žive po Evanđelju koje poznaju kroz svoje vlastite živote”, rekao je. “Druga je stvar znači li to kucanje na vrata.” Naslov novinskog članka to dobro sažima: “Katolici ne žele slijediti papin poziv na propovijedanje.”

Usprkos propustu nazovikršćanstva da evangelizira, više od pet milijuna Jehovinih svjedoka slijedi Isusovu zapovijed da ‘pođu i čine učenike od ljudi svih nacija’ (Matej 28:19, 20, NW; usporedi Djela apostolska 5:42). Svoje propovijedanje od vrata do vrata provode sada u više od 230 zemalja. Oni donose pozitivnu poruku koja ističe divna biblijska obećanja za budućnost. Zašto ne biste sljedeći put kad navrate razgovarali s njima?