Objavitelji Kraljevstva izvještavaju
Teokratski napredak u Namibiji
DOBRA vijest o Božjem Kraljevstvu prvi je put stigla u Namibiju koncem 1920-ih. Od tog se vremena na stotine osoba iskrenog srca odazvalo na Božju poruku spasenja. Sljedeća iskustva pokazuju kako Jehova sakuplja te poželjne osobe u svoj tor (Agej 2:7).
◻ Paulus, poljoprivrednik koji živi u sjeveroistočnoj Namibiji, prvi je put došao u kontakt s Jehovinim svjedocima kad je posjetio Windhoek, glavni grad Namibije. Paulus se brzo uvjerio da je pronašao istinu. Vratio se kući s knjigom I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Zatim je Paulus, na svom putovanju u Rundu, najbliži grad u kojem se nalazi Dvorana Kraljevstva, pronašao Svjedoke i usrdno ih molio da ga posjete.
Međutim, udaljenost je bila prevelika da bi Svjedoci dolazili svaki tjedan i vodili biblijski studij s Paulusom. Ne dozvolivši da ga to obeshrabri, Paulus je počeo sam proučavati Bibliju. Pored toga, revno je drugima propovijedao o onome što je učio. S vremenom je bila osnovana grupa za proučavanje Biblije. Kada su članovi te male grupe čuli na radiju da će se u Runduu održati veći skup Jehovinih svjedoka, od svojih su skromnih primanja izdvojili novac i organizirali prijevoz kako bi prisustvovali tom skupu.
Kako su samo bili uzbuđeni zbog tog događaja koji im je omogućio da se prvi put u životu druže s Jehovinim svjedocima! Ubrzo je dogovoreno da osposobljena braća redovito posjećuju tu grupu. Danas u selu u kojem živi Paulus ima šest objavitelja.
◻ Johanna se počela zanimati za Božje ime kad je čula kako neka osoba govori ružne stvari o Jehovinim svjedocima. Ona se sjeća: “Čim sam čula ime Jehova, ono mi se neizbrisivo urezalo u um te sam se počela pitati tko je Jehova. Sa svojim sam suprugom živjela u blizini Walvis Baya, gradića na namibijskoj obali. Kad smo jednom prilikom otišli u grad, vidjela sam nekoliko Svjedoka kako na ulici raspačavaju časopis Kula stražara. Uzela sam jedan časopis i, budući da sam imala puno pitanja, zamolila ih za biblijski studij. Plakala sam kad su mi rekli da ne mogu doći jer im je vozilo u kvaru. Ubrzo nakon toga muž mi je umro, a ja sam otišla živjeti u Keetmanshoop. Jedan specijalni pionir (punovremeni evangelizator) bio je poslan da tamo služi te sam od njega dobila knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Već sam na samom početku prepoznala zvuk istine.
S vremenom su me braća pozvala da sudjelujem u djelu propovijedanja, no obuzeo me strah od čovjeka. Dok sam išla od vrata do vrata, molila sam Jehovu da ne traži od mene da propovijedam, radije neka me pusti da umrem. Kad sam prvi put sudjelovala u službi na ulici, sakrila sam se u jednu usku uličicu, nadajući se da me nitko neće vidjeti. Na kraju sam ipak skupila dovoljno hrabrosti da ponudim časopis jednom prolazniku i tek sam tada uspjela nešto progovoriti. Tog sam dana, uz Jehovinu pomoć, svoju biblijsku nadu prenijela mnogim ljudima.
Danas, 12 godina kasnije, iako sam siromašna u materijalnom pogledu, još uvijek cijenim prednost sudjelovanja u pionirskoj službi, a prenošenje istine o Kraljevstvu drugim ljudima i dalje mi donosi neizmjernu radost.”