Nisu se ustezali od svjedočenja
1 Naše ime, Jehovini svjedoci, identificira nas i opisuje što radimo. Mi dajemo svjedočanstvo o odličnostima našeg Boga, Jehove (Iza. 43:10, 12). Svaki pojedinac mora imati udjela u davanju tog svjedočanstva ako želi postati član skupštine. Svjedočenje se obavlja prvenstveno našom javnom službom, koja uključuje posjećivanje ljudi od kuće do kuće, svjedočenje na ulici, vršenje ponovnih posjeta i vođenje biblijskih studija. Svakoga od nas s pravom se potiče da posegnemo za punim udjelom (1. Kor. 15:58).
2 Međutim, neki članovi skupštine ograničeni su u količini onoga što mogu napraviti. Ozbiljna bolest ili slabost mogu ih vezati za kuću. Protivnički nastrojeni rođaci mogu postavljati ogromne prepreke. Mladu osobu možda ograničava nevjerujući roditelj. Osobe koje žive na izoliranim područjima bez prijevoza mogu misliti da je gotovo nemoguće svjedočiti. Stidljivi se zbog svoje urođene sramežljivosti možda ustručavaju svjedočiti. Neki objavitelji koji se nađu u tim ili sličnim situacijama možda smatraju da ne odgovaraju mjerilima za kršćane jer je ono što mogu napraviti mnogo manje od onoga što drugi rade i manje je od onoga što stvarno žele napraviti. Nema razloga da takvi podcjenjuju svoja nastojanja (Gal. 6:4). Mogu se utješiti spoznajom da je Jehova zadovoljan kad daju najbolje od sebe bez obzira u kojoj se situaciji našli (Luka 21:1-4).
3 Pronalaženje načina za sudjelovanje u svjedočenju: Ispričano je tisuće iskustava koja pokazuju kako pojedinci u teškim situacijama nisu dozvolili preprekama da ih spriječe u svjedočenju. Koristeći svoju inicijativu, oni su pronašli mnogo načina za neformalno svjedočenje. Oni koji su vezani za kuću koristili su telefon da otvore široka vrata za svjedočenje. Na svakog posjetioca se gleda kao na potencijalnog slušaoca. Iako supruga kojoj se obitelj protivi možda ne može svjedočiti kod kuće, ona koristi prilike da razgovara sa susjedima ili drugima koje susreće u svojim svakodnevnim poslovima.
4 Mladoj osobi nevjerujući roditelj možda zabranjuje da sudjeluje u našem javnom svjedočenju. Umjesto da to prihvati kao nepremostivu prepreku, učenike i učitelje u svojoj školi može smatrati svojim osobnim “područjem” te može dati odlično svjedočanstvo i možda čak voditi biblijske studije. Mnogi koji žive u udaljenim mjestima mogli su svjedočiti tako da su pisali pisma. Oni koji su motivirani kršćanskom revnošću uvijek će naći neki način da izbjegavaju biti “neaktivni ili besplodni s obzirom na točnu spoznaju našeg Gospodina Isusa Krista” (2. Petr. 1:8, NW).
5 Kad se radi o našem udjelu u djelu svjedočenja, Jehova je postavio jednako mjerilo za sve, naime, da to treba biti “cijelom dušom” (Kol. 3:23, NW). Iako će količina vremena koje trošimo i onoga što radimo varirati, motivacija koja stoji iza toga je ista — iskrena ljubav koja proizlazi iz ‘cijelog srca’ (1. Dnev. 28:9; 1. Kor. 16:14). Ako dajemo najbolje od sebe, nikada nećemo imati razloga za osjećaj da nam nedostaje vjere ili da smo beskorisni kao članovi skupštine zato što je količina onoga što možemo napraviti mala. Poput Pavla, i mi možemo s pravom reći da se ‘ne ustežemo od govorenja o stvarima koje su korisne niti od javnog poučavanja’ (Dj. ap. 20:20, NW).