Što kaže Biblija?
Da li Bog odobrava umjetnu oplodnju?
PRVI zabilježen primjer ljudske umjetne oplodnje datira iz 1799. Londonski liječnik John Hunter upotrijebio je to sredstvo, da bi neka žena zatrudnjela sa sjemenom svog muža. Ali tek zadnjih godina umjetna oplodnja postala je opće poznata i kao rezultat toga rodilo se mnogo tisuća djece. Bračni parovi se za umjetnu oplodnju uglavnom odluče zbog muževljeva steriliteta i ime donatora (darovaoca) obično ostaje nepoznato.
Stoljećima su kao preljubnicu smatrali ženu koja je postala majka djetetu kome otac nije bio njezin muž i na takvo potomstvo se gledalo kao na vanbračno, odnosno nezakonito. Određeni sudovi zauzeli su jednako stanovište prema umjetnoj oplodnji preko anonimnog darovaoca. No, gledišta su različita. Dok neke vjerske organizacije prigovaraju takvoj metodi začeća, druge je odobravaju.
Biblija kaže, da se “neki put učini čovjeku prav, a na koncu vodi u smrt” (Priče Sal. 14:12). Obzirom na to, a i zbog toga što je razmišljanje čovjeka često neispravno, netko može s pravom pitati: Da li Bog odobrava umjetnu oplodnju? Što pokazuje njegova riječ, Biblija?
Mnogo godina umjetna se oplodnja upotrebljavala kod rasplođivanja životinja. Bog je čovjeku dao vlast nad tim stvorenjima i dopustio da ih upotrebljava za hranu, odjeću, itd. (1. Mojs. 1:28; 3:21; 9:2-4). Mojsijev zakon zabranjivao je križanje životinja dviju vrsta ali inače nije ograničavao kako će čovjek regulirati razmnožavanje životinja (3. Mojs. 19:19). Zato neki kršćani misle da Pismo ne zabranjuje umjetnu oplodnju životinja.
Ali što je sa ljudskom umjetnom oplodnjom preko sjemena darovaoca? To je sasvim nešto drugo? Kao prvo, može prouzročiti bezbroj problema. Na primjer: Tako rođeno dijete može biti stalno, mučno podsjećanje na muževljevu nesposobnost da bude otac djeci. Može se dogoditi da između muža i djeteta postoji pomanjkanje poželjnih elemenata ili između žene i muža. Neki su muževi postali ‘suludo ljubomorni’ na nepoznatog darovaoca i neke radoznale žene ukrale su zdravstvenu dokumentaciju, da bi saznale identitet djetetovog oca. Nesigurnost u vezi roditeljstva može prouzročiti emocionalne probleme kod djeteta. Nadalje, to može djelovati na savjest majke i oca koji su usvojili to dijete jer “žive u laži” kad predstavljaju kao da je to njihovo vlastito potomstvo (Ps. 40:4).
Iako doduše rijeđi, postoje i drugi ozbiljni problemi. Anonimni darovatelj može biti u srodstvu sa ženom i njegovo potomstvo može trpjeti štetu tjelesnih ili duševnih posljedica zbog krvnog srodstva. U vezi toga, zapazi što se dogodilo prije nekoliko godina. Doktor je bio zaista šokiran kad je saznao, da se dvije mlade osobe žele vjenčati. Zašto? On je bio jedina živa osoba koja je znala, da su oni u stvari polubrat i polusestra. Taj liječnik je oplodio njihove majke sa sjemenom istog donatora. (Usporedi 3. Mojsijeva 18:9.)
Ljudi drevnog Izraela nisu se morali suočavati sa problemom umjetne oplodnje po anonimnom donatoru jer se to tada nije činilo. Ali, vjerni među njima potpuno bi to izbjegavali jer je Bog zapovijedio: “Ne lijegaj sa ženom bližnjega svojega; od nje bi postao nečist.” Kazna za neposlušnost bila je smrt (3. Mojs. 18:20, 29). Umjetna oplodnja udate žene sa sjemenom nekog donatora a ne muža, učinila bi je krivom preljube, a to je grijeh prema Bogu (5. Mojs. 5:18). Kršćani znaju, da preljubnici neće naslijediti Božje kraljevstvo i upozoreni su, da će Bog nepovoljno “suditi bludnike i preljubnike” (1. Kor. 6:9, 10; Jevr. 13:4).
Budući da Bog ne odobrava umjetnu oplodnju sa sjemenom donatora, kršćanski bračni par koji bi se za to ipak odlučio, mogao bi biti isključen iz suvremene skupštine Jehovinog naroda. (Usporedi 3. Mojs. 20:10.) Na kraju krajeva, muž koji je to dopustio, dao je u stvari svoju ženu drugom čovjeku, a i sama žena predala se toj drugoj osobi, da bi postala majka djetetu sa čovjekom, sa kojim nije bila povezana u bračnoj zajednici kako je to Bog uredio (Matej 19:4-6). Bez direktnog tjelesnog kontakta i činjenica, da suprug koji je to dozvolio, da usvoji dijete, ne znači da nije došlo do preljubničkog postupanja (1. Kor. 5:1-13).
Nekim kršćanskim supružnicima koji ne mogu imati djece, bilo je, rečeno da mogu svladati taj problem ako muž daje spermu koja bi se umjetno stavila u njegovu ženu. Ako su muž i žena u tome sasvim suglasni, tada bi to bila njihova osobna stvar jer Božja riječ o tom ništa ne kaže i nastalo potomstvo će biti njihovo vlastito; neće biti dijete preljubnika. Usprkos tome morat će riješiti sva osobna pitanja u vezi umjesnosti načina dobivanja sjemena. Slično će snositi odgovornost ako se kod toga postupka pojave bilo kakve medicinske ili fizičke poteškoće.
Da li će vjenčani kršćanin usvojiti dijete ili ne, isto je stvar osobne odluke. Istina, mogu biti razočarani jer ne mogu imati vlastitu djecu. Takvi pojedinci mogu biti uvjereni da će biti uslišene njihove iskrene molbe usmjerene Jehovi Bogu za njegov sveti duh i za pomoć u razvijanju osobina kao što su mir i radost (Luka 11:13; Gal. 5:22, 23).
Mnogi su našli istinsku sreću u služenju Bogu iako nemaju djece. U starom Izraelu bile su uobičajene velike obitelji a neplodne žene osjećale su duboko razočarenje. Jeftejeva kćer ispunila je obećanje svog oca Bogu i do kraja svog života ostala neudata i bez djece. Da li je bila utučena i nesretna zbog toga? Ne, jer joj je Jehova dao radost u služenju u njegovom hramu (Suci 11:30-40). Zatim, i u tim “posljednjim danima” mogu mnogi kršćanski supružnici gledati na to da su bez djece kao na okolnost koja im omogućuje veću slobodu da se trude za interese Kraljevstva.
Kršćanski muževi, koji bi željeli imati djecu, a nisu u mogućnosti, mogu dobiti utjehu iz Jehovinog zasiguranja u Izaiji 56:3-7. U takvim okolnostima supružnici mogu biti uvjereni, da će, ako ostanu vjerni Bogu, biti radosni što ih Bog prihvaća.