Što kaže Biblija?

Može li se oprostiti hula?

ISUS KRIST je jednom prilikom rekao nekim farizejima: “Zato će se, kažem vam, svaki grijeh i hula (uvredljiv govor; kleveta; bezbožna riječ) oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada. Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti” (Matej 12:31, 32, ST). Ovo izaziva slijedeća pitanja: Zašto se hula protiv Boga i njegovog Sina može oprostiti? Kako netko može huliti protiv njih, a da ne grdi Božji duh? Što znači huliti protiv svetog duha?

Biblija daje primjer onoga tko je hulio protiv Boga i Krista a nije bio kriv za neoprostivi grijeh. To je bio Savle, odnosno apostol Pavao prije svog obraćenja. Pavao je pisao Timoteju: “Prije sam bio hulitelj (uvredljivo je govorio), progonitelj i nasilnik” (1. Timoteju 1:13, ST).

Prije svog obraćenja Pavao je učenike Isusa Krista smatrao otpadnicima koji zaslužuju smrt. Smatrao je da Mojsijev zakon opravdava njegov način postupanja, jer je taj zakon o otpadniku rekao slijedeće: “Ne pristaj s njim niti ga poslušaj; neka ga ne žali oko tvoje, i nemoj mu se smilovati niti ga taji, nego ga ubij” (5. Mojsijeva 13:8, 9). Ubjeđen da je u pravu, Pavao je i dalje s Isusovim učenicima postupao s uzdignutom rukom, na osoran način i tako se pokazao ‘progoniteljem i nasilnikom’. Kao progonitelj kršćana, bio je poput onih za koje je Isus svojim učenicima rekao slijedeće: “Svaki koji vas ubije mislit će da Bogu službu čini” (Ivan 16:2). Pavao je bio kriv za hulu ili uvredljiv govor o Sinu Božjem. Njegova mržnja prema Kristovim učenicima pokazala se u tome što je Isusa smatrao varalicom i tako je prekoravao Krista. Time što je uvredljivo govorio o Sinu Pavao je bio kriv i za hulu protiv Oca koga je Isus zastupao (Ivan 7:29; Matej 27:39; Marko 15:29; Luka 23:39; Juda 8, The Kingdom Interlinear Translation of the Greek Scriptures).

Apostol Pavao je nakon svog obraćenja uvidio koliko je bio opasno blizu da počini neoprostivi grijeh. On je u svom pismu Timoteju priznao da mu je ukazana velika milost i ukazao je na to zašto mu je moglo biti oprošteno. Čitamo: “Ali sam postigao milosrđe jer sam djelovao iz neznanja, kad još nisam imao vjere” (1. Timoteju 1:13, ST). Zapazimo da se Pavao prije svog obraćenja nije svjesno (namjerno) borio protiv Boga i Krista. On je bio u neznanju, slijep za istinu o Sinu Božjem, i na taj način bez vjere u Isusa Krista. Stoga je molitva umirućeg Stjepana, čije je ubojstvo Pavao odobrio, bila također izgovorena u Pavlovu korist: “Gospodine (Jehova), ne uzmi im ovo za grijeh” (Djela apostolska 7:60). Pavao je u srcu zaista htio činiti ono što je pravo, što je vidljivo iz njegove revnosti prema židovskoj tradiciji i iz toga što se strogo držao učenja farizeja (Fil. 3:5, 6).

Stoga, kad mu je sam Isus Krist posredovao razumijevanje, progonitelj Savle nije oklijevao promijeniti svoj način postupanja. Uskoro se i sam našao medu omrznutim, progonjenim učenicima Sina Božjeg o kojima se uvredljivo govorilo (Djela apostolska 9:3-25; 18:5, 6).

Pavlov slučaj može poslužiti kao primjer svima onima koji su se u neznanju možda pokazali kao borci protiv Boga i Krista. Njihova hula ili uvredljiv govor može se oprostiti ukoliko se pokaju. Sam je apostol Pavao na to ukazao kad je rekao: “Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike. Od njih sam prvi ja. A postigao sam milosrđe upravo zato da na meni, prvome, Krist Isus pokaže svu svoju strpljivost za primjer onima koji će vjerovati u njega da postignu život vječni” (1. Timoteju 1:15, 16, ST).

Kako, dakle, netko može biti kriv za neoprostiv grijeh? Oni koji se sasvim svjesno i hotimično protive Bogu i Kristu, skrivaju istinu i šire laži čine sebe krivima za grijeh protiv Božjeg duha — grijeh koji se ne može oprostiti. Tako su činili neki farizeji u vrijeme Isusove zemaljske službe. Bili su svjedoci čuda i silnih djela Božjeg duha koji je djelovao kroz Isusa Krista. Ali, nisu htjeli proslaviti Jehovu Boga. Oni su iz sebičnih razloga Sotoni pripisali djelovanje Boga kroz Krista. Na taj način su sagriješili protiv Božjeg duha (Matej 12:24-32).

I drugi događaji o kojima izvještava Biblija pokazuju da su se izvjesni vjerski vođe stavili u položaj da se protive djelovanju svetog duha. Kad je Isus uskrsnuo Lazara iz mrtvih odlučili su ubiti Isusa (Ivan 11:47-53). Ali, to nije bilo sve. Biblija kaže: “Tada glavari svećenički odlučiše ubiti i Lazara, jer su ih mnogi Židovi zbog njega ostavljali i vjerovali u Isusa” (Ivan 12:10, 11, ST).

Kasnije, kad su vojnici koji su stražarili na grobu donijeli izvještaj da je Isus uskrsnuo iz mrtvih, glavari svećenički su odlučili prikriti činjenice. Što su učinili? Biblija odgovara: “Ovi se sastadoše sa starješinama pa, nakon vijećanja, dadoše vojnicima veliku svotu novaca i rekoše im: ‘Kažite: Njegovi učenici dođoše noću te ga ukradoše dok smo mi spavali. Ako bi ovo došlo upravitelju do ušiju, mi ćemo ga već uvjeriti i pobrinuti se da budete bez brige’” (Matej 28:11-14, ST).

Biblija, dakle, jasno pokazuje da grijeh protiv duha uključuje svjesno i hotimično djelovanje protiv neospornih (jasnih, nepobitnih) dokaza o djelovanju svetog duha, kao što su to činili glavari svećenički i izvjesni farizeji u vrijeme Isusove zemaljske službe. Međutim, svakome tko možda u neznanju huli ili uvredljivo govori o Bogu i Kristu može se oprostiti ukoliko se iskreno pokaje. Ipak, pošto je moguće da netko huli protiv svetog duha, to naglašava važnost da se što je moguće više čuvamo grešnog govora (Jakov 3:2-10). Trebali bismo se truditi oponašati primjer apostola Pavla nakon obraćenja. On je rekao: “Ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen, pošto sam drugima propovijedao” (1. Korinćanima 9:27).