Ostanimo mladi dok starimo
ČOVJEK bistra pogleda, koji je sjedio nasuprot meni, izgledao je začuđujuće mlad i krepak, unatoč pažnje vrijednoj starosti od 94 godine. “To je baš prava osoba”, pomislio sam, “koja bi mogla pročitati moj rukopis, prije nego ga objavim”. Članak je nosio naslov: “Ostanimo mladi dok starimo”. No, prije svega želio sam saznati u čemu se sastojala tajna Wilhelma Hillmana ostati “mlad”. Upitao sam ga i sačekao odgovor.
“Tajna kako ostati mlad?” zamišljeno je ponovio moje pitanje. “Lijepo je da to pitaš baš mene, ‘starog orla’”.
Tada nisam znao što je mislio izrazom “stari orao”, ali tijekom razgovora dobio sam i to objašnjenje.
“Da bi se ostalo mladim, potrebno je, po mojem mišljenju, prvenstveno imati životni cilj. Ja sam ga imao već kao gimnazijalac.” Zastao je i smiješeći se rekao: “Tada još nisam znao da će se moji ciljevi promijeniti, da ću tek preko 60 godina kasnije pronaći pravi cilj. Postavio sam si za cilj da kao odrastao čovjek gradim jedrenjake. Po završetku mature postao sam naučnik u jednom brodogradilištu za jedrenjake u Bremenhavenu. Već 1905. godine ispunio se jedan od mojih snova. Dozvoljeno mi je prvo putovanje morem — i to ne bilo kakvim brodom, nego najčuvenijim jedrenjakom onog vremena, jedrenjakom Preussen (Pruska) sa pet jarbola.”
Dodao mi je sliku, koja je ležala na stolu. Prikazivala je Preussen — vrlo impozantan brod.
“Morali smo u Čile po salitru”, nastavio je. “Jedrili smo oko Kap Hoorna. Put je trajao 68 dana, što je stvarno predstavljalo doživljaj za devetnaestogodišnjaka. Sjećam se oluja — vjetar i tuča bičevali su nam lica, skoro do krvi. Imati jedra pod kontrolom, nije bio nimalo lak pothvat. Jednom, kada sam visoko gore na jedrima napregnuo sve svoje snage, čuo sam zapovjednika palube kako uzvikuje kroz oluju: ‘Tu nam samo Bog može pomoći’. Odgovorio sam: ‘On će to i učiniti!’ Još kao mladić nikada nisam sumnjao da je čovjek ovisan o Bogu.”
Moji se ciljevi mijenjaju
Želio sam saznati da li se moj prijatelj zaista posvetio brodogradnji.
“Odgovarali su me od toga”, rekao je “i to s punim pravom, jer je početkom dvadesetog stoljeća završila era jedrenjaka. A ja nisam bio zainteresiran za gradnju parobroda. No, kako bi bilo da svoju ljubav prema moru spojim s avijacijom? Avioni onog vremena nisu još mogli letjeti preko Atlantika za Ameriku. Prema mom mišljenju, trebali smo hidroavione. I tako eto opet novog cilja.
10. oktobra 1913. bio je veliki dan u mojem životu. Dobio sam dozvolu letenja. Posjedovao sam ono što mi je kasnije dalo pravo nazvati se ‘starim orlom’.”
Opet taj izraz — sada sam ga morao zamoliti za objašnjenje.
“1934. godine osnovano je Udruženje avijatičara pod imenom ‘Stari orao’”, odgovorio je. “Udruženju je mogao pristupiti svaki pilot, koji je dobio dozvolu letenja prije početka Prvog svjetskog rata. Ja sam je dobio godinu dana ranije.
U međuvremenu je Englez Thomas Sopwith, kojemu je kasnije dodijeljeno plemstvo, konstruirao hidroavion s jednim trupom. Stoga sam krenuo za Englesku gdje sam naučio letjeti tim hidroavionom. Potom sam se vratio natrag kao prvi letač hidroaviona u Njemačkoj. Sada sam mogao i sam započeti graditi hidroavione.
Početkom 1914. godine njemačka je vlada bila zainteresirana za kupnju hidroaviona od Sopwitha, ali kupnja je trebala uslijediti pod pseudonimom. Stoga je jedno privatno lice, naime kapetan von Pustau naručio avion, a mene su poslali u Englesku da nadgledavam izradu istog.
Kada je avion bio završen, došao ga je preuzeti prijatelj kapetana von Pustauna — zapravo jedan kamuflirani savjetnik mornaričke uprave. Zamoljen sam da ga uzmem sa sobom na probni let. Nakon što smo poletjeli zapovjedio mi je da preletim grad Portsmouth. To je u normalnim okolnostima bilo zabranjeno, jer je Portsmouth bio važna ratna luka. No, budući da je ustrajao na tome, ja sam popustio.
Sljedećeg jutra upao je u hotel von Pustau, rekavši mi uzrujano: ‘Hillmane, čovječe, pakujte svoje stvari! Mi moramo odavde. Jučer ste preletjeli Portsmouth i sada nas žele uhapsiti radi špijunaže!’ Gurnuo mi je u ruke svežanj novčanica i nestao. Što sada?
Policija mi je zabranila napustiti hotel. Prošlo je nekoliko dana. Odlučio sam pobjeći noću. Avion je bio naše vlasništvo; bio je već plaćen, a budući da sam njime mogao letjeti 110 km na sat, nitko me ne bi mogao uhvatiti.
U međuvremenu moj se nekadašnji učitelj letenja — Englez s kojim sam se sprijateljio — zauzeo za mene, uredivši tu stvar. Odmah sam poletio za Njemačku. S još nepunih 30 godina želio sam živjeti ispunjenim životom, u kojeg sam uložio sve svoje nade, kad eto — RATA!”
Ratno i poslijeratno razdoblje
“U godinama između 1914. — 1918. kao pilot-lovac upoznao sam iz neposredne blizine sve strahote rata. Jedan me se doživljaj duboko dojmio. U nekoj zračnoj bici oborio me čuveni francuski ratni avijatičar Vedrines. Ali, kad je vidio da je moj avion onesposobljen za daljnju borbu, ostavio me, umjesto da me ubije. Shrvavši se na močvarno tlo, ostao sam ležati bez svijesti pod olupinom aviona. Francuski vojnici koji su nedaleko od mene ležali u streljačkim zaklonima, nimalo nisu ometali moje drugove dok su me spašavali.
Kako sam bio zahvalan Bogu da sam ostao živ! Također me se duboko dojmila obazrivost koju su pokazali Vedrines i njegovi vojnici. Zašto smo se međusobno ubijali? Rat mi se učinio tako neprirodnim. Odlučio sam učiniti sve što mogu u pravcu unapređivanja njemačko-francuskog prijateljstva.
Otada je to, neovisno o gradnji hidroaviona, bio moj novi cilj. Godinama kasnije bio sam nagrađen za nastojanja u tom pravcu, postavši počasnim građaninom Pariza. Ali to još nije bio cilj koji će kasnije promijeniti moj život — taj je ležao još u budućnosti.”
Vrijeme je prolazilo a ja se sa svojim rukopisom nisam pomicao dalje. Ali, tko bi mi mogao zamjeriti da sam bio kao očaran? “Nisu li tvoji ratni doživljaji pobudili u tebi želju da prestaneš letjeti?” upitao sam ga.
“Ne, ‘starog orla’ nije moguće odvratiti od letenja. Još i danas odlazim svake godine na jedriličarske susrete u Južnu Francusku.”
“Sa 94 godine?” upitao sam iznenađeno.
“Pitao si me što me održava mladim”, odgovorio je. “Uvijek sam pokušavao živjeti za budućnost, umjesto da žalim za prošlošću. To me je održalo mladim. Osim toga, skoro svi smo već u bilo kojoj situaciji za dlaku izbjegli smrti — kao ja, na primjer, 1926. godine i to samo radi jednog padobrana.”
Odložio sam sliku, koja ga prikazuje uz neki sportski avion onog vremena, i saslušao ga.
“Bilo je to jednog maglovitog januarskog jutra, kada sam htio obnoviti svoju dozvolu letenja. Meteorološka služba je javila da je na visini od 180 metara vidljivost dobra. Ali, na visini od 360 metara još me uvijek okruživala gusta magla. Moj avion kao da je odjednom poludio; više nisam mogao ispravno upravljati njime.
U ono vrijeme nisu svi avioni posjedovali padobran, moj je na sreću imao jedan. Skokom iz aviona otvorio bi se pomoću užeta dugačkog 25 metara, koje je jednim krajem bilo pričvršćeno za avion, a drugim za padobran. Još se sjećam kako sam molio: ‘Bože dragi, da li da skočim ili ne?’
U isti čas, kao ispunjenje molitve, došla mi je na um jedna ideja, prešao sam na strmo spuštanje aviona, a zatim sam se opet popeo avionom na 150 metara. Odjednom sam začuo jaki prasak, kojeg je prouzročilo pucanje leda, što se stvorio na krilima. Sada sam se mogao sigurno spustiti. U tom je trenutku pored mene prošao upravitelj avijatičarske škole i ugledavši avion, povikao je: ‘Sto mu gromova! Vaše uže nije privezano za padobran!’ Eto, da sam skočio bila bi to sigurno posljednja vožnja ‘starog orla’.”
Oduševila me spoznaja kako ga starost nije lišila smisla za humor.
Zamalo u koncentracioni logor
“U doba Hitlera bio sam glavni inženjer u tvornici aviona Weser-Flug u Bremenu. Iako sam bio odgovoran za 5000 radnika, odbio sam stupiti u Hitlerovu partiju. Nisam bio suglasan s Hitlerovom politikom, radi čega sam već 1937. godine zapao u teškoće.
1939. godine poslao me Weser-Flug u Berlin, da bih vodio gradnju tvornice u koju bi u slučaju potrebe trebalo premjestiti proizvodnju. Gradilište se nalazilo na aerodromu Tempelhof, koji je u 1948/49. godinama bio širom svijeta poznat kao zračni most Berlina. Građevinski nadzorni organi — nacisti, kojima sam ja bio pretpostavljeni, željeli su usred hale sagraditi veliku tribinu za kasnije Hitlerove govore. Budući da sam to smatrao nepotrebnim, precrtao sam je u nacrtima, rekavši: ‘Tribinu ne trebamo; za proizvodnju aviona apsolutno je nepotrebna’.
Radi tog i nekih drugih ‘prekršaja’ morao sam odgovarati pred Gestapom. No, generalni direktor Weser-Fluga pritekao mi je u pomoć, rekavši Göringu: ‘Uzmete li nam Hillmana, morat ćemo se odreći Tempelhofa.’ Tako sam bio pušten na slobodu da bih mogao završiti gradnju aerodroma, koji je do danas ostao gotovo nepromijenjena izgleda.”
Kraj — a ipak početak
“Rat je završio. Imao sam 59 godina, a budući da nisam smio više graditi niti brodove, ni avione, ostao sam bez radnog mjesta. Prošla mi je mladost sa svim snovima i ciljevima — i to za tako kratko vrijeme. Ali, pomisao da ne radim nije mi odgovarala. Želio sam osjetiti da sam još uvijek koristan član ljudskog društva.
Nakon rata devet godina sam tražio posao, dok ga konačno nisam našao u jednom drugom gradu. Tada sam bio star već 68 godina, a posao sam zadržao do 81. godine života. To je bio kraj moje karijere, no početak nečeg daleko veličanstvenijeg cilja koji mi je ranije izgledao nemogućim. Dakle, bilo je ...”
U tom času prekinula ga je njegova supruga, koja me je, ušavši u sobu, upitala: ‘Želiš li šalicu čaja?’. Zahvalio sam joj na pažnji, iskoristivši pauzu da predam Wilhelmu svoj rukopis nakon čega sam nastavio razgovarati s njegovom suprugom. Promatrao sam ga krišom, kako uzima u ruke pisaćim strojem ispisane arke i kako namješta svoje naočale. Tako je počeo čitati moj članak pod naslovom:
“OSTANIMO MLADI DOK STARIMO”
PRILIKOM jedne posjete svojim prijateljima obratio sam se njihovom sinu s pitanjem: ‘Ivane, koliko ti je godina — 13?’ Uz malo negodovanje odgovorio je: “Ne, uskoro ću imati 14!”
Mladi ljudi jedva čekaju postati starijima, a poneki se dosjete svega mogućeg, samo da bi izgledali stariji — na primjer načinom odijevanja, pomno njegovanom bradicom ili oponašajući držanje odraslih. Nekoga, tko bi želio da je već odrastao, ne možeš ničim brže uvrijediti nego da postupaš s njim odgovarajuće njegovoj starosnoj dobi; a s druge strane, ništa mu ne laska više od toga da postupaš s njime kao s odraslim, što bi on već tako rado želio biti.
No, mladost brzo prolazi. Jednako kao što popušta zdravlje a okolnosti prisiljavaju nekoga da sve radi polaganije, tako onaj tko je htio biti odrastao, uskoro opet poželi da je mlađi. Kako se tada samo čezne za “dobrim starim vremenima!” Sjećaš li se još vremena kada si čitao bez naočala, ili jeo bez dosadne zubne proteze, kad još nisi poznavao bolove u leđima, ili teškoće u hodanju? Znaš li još da si se ranije mogao sjetiti mnogo čega, ne koristeći se pri tom bilješkama?
Kome su osim starim ljudima poznate brige, koje starost često donosi sa sobom? Omladinac si ne može predočiti žalost i usamljenost prouzročenu gubitkom bračnog partnera s kojim se desetljećima zajedno živjelo. Ne može si predstaviti nesigurnost kao posljedicu slabljenja vida, sluha ili opće klonulosti. On ne shvaća kako je bijedan život s malom mirovinom, koliko neizvjesnosti leži u pitanju: “Hoću li živ dočekati slijedeće proljeće, da bih opet slušao pjevanje crvendaća?”
Bez obzira, koliko problematična bila visoka starost, ona ima i svojih prednosti. Dugogodišnjim iskustvom izoštrila se tvoja sposobnost razlučivanja, tvoje gledanje na ljudske probleme. Sjeti se samo znanja koje si sakupio. Postao si mudrijim, vjerojatno i nešto uravnoteženiji. Sada sigurno više cijeniš život nego prije.
Ali, kako bi bilo divno kad bi mogao spojiti najbolje iz oba ta svijeta — vitalnost mladosti sa mudrošću i svim drugim prednostima starosti! U određenoj mjeri to je moguće; iako nisu u stanju produljiti svoj život, u najmanju ruku možeš produljiti svoju mladost. Kako?
Starenje nije samo stvar tijela; to je također stvar duha i gledanja. Očekuj dug život i teži da ostaneš mlad, pa će se tako povećati izgledi za ispunjenje i jednog i drugog. Kaže se da netko počinje starjeti tada kad počne razmišljati o tome.
Budi mladolik, raduj se životu
Time se očito sprečava da se posljednje godine života provedu u stolici za njihanje, ne pokazujući zanimanje za okolinu. Ostani otvorena duha. Nemoj se družiti samo s prijateljima tvoje starosne dobi, čiji se razgovori katkada okreću samo oko najnovijih osmrtnica. Druži se također s mladim ljudima, slušaj što govore. Pozabavi se njihovim problemima. Oni će ti bit zahvalni da se interesiraš za njih, poštivati će te. Osim toga, njihov će mladenački entuzijazam, živahnost i optimizam prijeći i na tebe.
Onaj tko je zaboravio smijati se, jedva da će biti u stanju boriti se protiv nemilih pojava starosti. Raduj se malim stvarima. Sačuvaj sposobnost uživati onako kako si to mogao u djetinjstvu, promatrajući mačkicu kako trči za svojim repom. Kada te netko iznenadi poklonom, zrači zadovoljstvom kao u mladosti.
Misao, kao na primjer “umrijeti dostojanstveno”, potisni pozitivnom devizom “živjeti za neki cilj”. Ne zaboravi da je sretnim i zadovoljnim duhom moguće prouzročiti ponovno aktiviranje nesretnog i nezadovoljnog tijela. U oceanu života “živahnost” je “životni pojas za plivanje”, rekla je neka stogodišnjakinja.
Sačuvaj tjelesnu aktivnost
Bezuvjetno je potrebna umjerena tjelesna aktivnost, koja jača srce i pluća, održava te u “dobroj formi” i djeluje protiv labavljenja mišića. Sasvim svejedno kojoj ćeš aktivnosti dati prednost (nekoj vrsti sporta ili svakodnevnoj šetnji), to će ti pomoći sačuvati tjelesnu aktivnost.
Tjelesna aktivnost je osobito važna u vrijeme kada odlaziš u mirovinu. Umirovljenje ne znači da moraš postati neaktivan. Bavi se stvarima koje te interesiraju, no nemoj popustiti težnji za radom preko onoga što je razumno i potrebno. Budi nalik čovjeku koji je, kad mu je bilo rečeno, da nešto učini polaganije, odgovorio ponosno: “Nipošto! Tako dugo dok se mogu kretati, neće me moći sahraniti.”
Ostani duhovno aktivan
S duhom je slično kao i s tijelom. Ako ga ne upotrebljavamo, on propada. Obogati svoj život, proširujući znanje. Nauči stvari koje prije nisi mogao naučiti zbog pomanjkanja vremena ili prilike — neki zanat, strani jezik ili svirati neki muzički instrument. Jesi li na primjer znao da skoro dva milijuna Amerikanaca, starih iznad 55 godina, ponovno pohađa školu, da, mnogi čak studiraju na koledžima i fakultetima?
1975. godine u Ženevi je čak utemeljeno sveučilište isključivo za studente umirovljenike. U početku ga je pohađalo 600 studenata, da bi 1979. godine taj broj porastao na preko 2000. U vezi tim pisalo je u jednom znanstvenom časopisu: “Protivno daleko raširenom mišljenju da stari ljudi ne mogu više ništa naučiti, tamo se utvrdilo da su općenito uzevši sposobni normalno shvaćati i učiti.”
Pazi na svoje navike u vezi jela i pića
Studije provedene u selu Vilcabamba u Ekvadoru — jedna od triju regija poznatih širom svijeta po dugovječnosti svojih stanovnika — pokazuju da tamošnje stanovništvo malo jede. Ono živi od nisko kalorične hrane, na primjer od voća, povrća i žitarica, koje obiluju kompleksnim ugljikohidratima, a sadrže malo masti i šećera. Mnogi smatraju korisnim uzimanje dopunskih vitamina. Istraživanju su pokazala da vitamin E naročito usporava proces starenja.
Za razliku od pušenja koje već u malim količinama šteti zdravlju, uživanje alkoholnog pića pokazalo se štetnim samo u slučaju prekomjernog uživanja. Dobro je uzeti k srcu odgovarajući i logičan savjet nekog mladog Afrikanca, koji je rekao: “Misli na to da ćeš dulje živjeti ako manje piješ. A budeš li dulje živio, moći ćeš dulje piti.”
Budi samostalan što je dulje moguće
Ne dozvoli da te mladi ljudi — ma koliko ti željeli dobro vrate natrag u tvoje djetinjstvo, postupajući s tobom milostivo i zaštitnički. Ako si još u stanju da stanuješ sam — tada stanuj sam. Možeš li još uvijek sam brinuti za svoj stan — onda učini to. Ako možeš sam kuhati — kuhaj sam. Možeš li sam pokositi travu oko svoje kuće, ili oprati svoja kola? Ako da, tada učini to.
Međutim, ako tjelesno oslabiš, pa zatrebaš pomoć, tada ponuđenu pomoć prihvati dobrohotno i sa zahvalnošću. Dozvoli da ti se pomogne odgovarajuće tvojim potrebama, a ne odgovarajuće tvojim godinama. Tako ćeš sačuvati samopoštovanje i nitko ti neće moći predbaciti da si nepotrebno pao drugima na teret.
Nemoj živjeti u prošlosti
Drage uspomene su lijepa stvar, no prevelika materijalna veza s prošlošću, kao na primjer stara pisma i slike, mogu te rastužiti. Umjesto da živiš u prošlosti, pokušaj svladavati sadašnjost, donoseći istodobno planove za budućnost. Razmisli što ćeš raditi sutra ili slijedećeg tjedna i tako ćeš svakog dana imati cilj za koji treba živjeti.
Sjećanja na prošlost mogu se prenijeti u sadašnjost. Ne oponašaj udovicu, koja je rekla: “Otkako je Ivan umro, nisam više ništa ispekla”, štoviše, iznenadi svoje susjede ili prijatelje time da im ispečeš neki kolač. Kaži im: “Vjerujem da će vam prijati. Ivan ga je uvijek rado jeo. Da, kolač sa čokoladom bio mu je najmiliji.” Učiniš li druge sretnima i sam ćeš biti sretan. Tako odjednom draga uspomena poprima nove dimenzije.
Pomiri se s postojećim stanjem
Priznaj sam sebi da nisi više tako mlad kao što si nekada bio. Kome ne biva tako? Nemoj misliti da moraš držati korak s nekim tko je upola mlađi od tebe. Nema razloga za “dokazivanje” da si još uvijek mlad, iako je očito da nije tako. Podnosi starost dostojanstveno, ne pokušavaj ispričavati je.
Budi uvijek zahvalan za to da si imao priliku ostarjeti. Milijuni mlađih je prerano umrlo, ne dočekavši starost. Nemoj biti nalik mladom čovjeku, koji ujutro jadikuje što se mora dići; budi poput starog čovjeka koji se raduje da se još uvijek može dići.
— Kraj —
Čitajući rukopis, Wilhelm se s vremena na vrijeme pritajeno smješkao, ili bi na određenim mjestima klimnuo glavom. Ja sam tu njegovu reakciju procijenio kao dobar znak, ali sam, što je kod pisaca uobičajeno, napeto čekao ocjenu.
“Članak je dobar — informativan i koristan. Ali, postoji još jedno gledište.”
Njegov novi cilj — ostati vječno mlad
“Dok sam još radio izvan kuće i to do 81. godine života”, objasnio je Wilhelm Hillman, “moja je supruga počela sa sistematskim proučavanjem Biblije. Ja sam katkada na kraju tjedna dolazio kući, a jednom sam cijeli tjedan ostao kod kuće. Tako mi se ukazala prilika da prisustvujem studiju, kojeg su s njom vodili Jehovini svjedoci. Zaključio sam da je studij vrlo interesantan. Kasnije, kada sam prestao raditi, redovito sam bio prisutan studiju.
Tako sam saznao da je Bog od početka namjeravao da čovjek vječno živi, dakle da nikada ne ostari. Bio sam oduševljen spoznajom da će Božje Kraljevstvo uskoro obistiniti taj prvobitni naum. Tada će se ispuniti proročanstvo iz Otkrivenja 21:4: “I Bog će obrisati svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više, jer prvo prođe”.
Ovom ‘prvom što prođe’ pripada starost sa svim njenim problemima i teškoćama. Moja je nada porasla kad mi je bilo rečeno da ću jednom kako sâm na sebi, tako i kod drugih moći doživjeti ispunjenje onoga što čitamo u Jobu 33:25: “Neka mu tijelo procvate mladošću, neka se vrati u dane mladenačke” (ST).
Tako je korak po korak, Biblija koju sam do tada smatrao interesantnom, ali samo povijesnom knjigom, postala za mene vjerska knjiga. I u starosti od preko 80 godina dao sam se krstiti kao Jehovin svjedok.
Kada sretnem neke od starih prijatelja često mi kažu kako skoro ništa ne starim. Tada im kažem da su u pravu, te im objasnim razlog tome.”
Dodao mi je svoju Bibliju, pokazavši na zapis iz Izaije 40:30, 31: “Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja. Krila im rastu kao orlovima.” (ST) “Nitko se ne treba osjećati prestarim da bi naučio nešto o Jehovi i o nadi koju nam on daje”, rekao je. “‘Starom orlu’ možeš to vjerovati. Radi se o nadi da će se u Božjem novom sustavu dovijeka starjeti, a ipak u svu vječnost ostati mladim.”
[Istaknuta misao na stranici 6]
“U zračnoj bici oborio me čuveni francuski ratni avijatičar Vedrines.”
[Istaknuta misao na stranici 7]
“Prošla mi je mladost sa svim snovima i ciljevima — i to za tako kratko vrijeme.”
[Istaknuta misao na stranici 8]
“Koliko je neizvjesnosti u pitanju: ‘Hoću li živ dočekati sljedeće proljeće da bih opet slušao pjevanje crvendaća?’”
[Istiknuta misao na stranici 10]
“Tako sam saznao da je Bog od početka namjeravao da čovjek vječno živi, da nikada ne ostari.”
[Slika na stranici 10]
“Stari orao” uz jednog od prvih aviona. Sa svoje 94 godine još svake godine leti jedrilicom.