Zašto mnogi ne vjeruju?

MNOGI ljudi primjećuju u prirodi obilježja konstrukcije, a ipak ne vjeruju u postojanje konstruktora, Stvoritelja. Zašto ne?

Može li se to pomanjkanje vjere svesti na činjenicu da je netko već jednom pobio tvrdnju da oblikovanje zahtijeva konstruktora? Postoje li ozbiljni protudokazi te vrste, tako da oblikovanje u prirodi ne bi moglo više uvjeriti obaviještene, misleće ljude?

Ili, ostaje postojati dokaz — nepobitniji nego ikada? Nije li prije točno ono što je rekao apostol Pavao, naime, da oni koji ne žele priznati nešto opće poznato, “nemaju isprike”?

Povijesni osvrt

Kratki osvrt na povijest toga može nam pomoći! Najprije utvrdimo kako već stoljećima postoje ateisti. Ali, do pred otprilike stotinu godina oni nisu bili u stanju bitno utjecati na religiozno i znanstveno razmišljanje.

Veliki znanstvenici prošlosti, primjerice, Isaac Newton (kojega je pisac naučne literature Isaac Asimov nazvao “najvećim znanstvenim misliocem, kojeg je svijet ikada imao”), vjerovao je u Boga. Oni nisu smatrali bezvjerje neophodnom oznakom svoje upućenosti u znanost.

Naprotiv, Newton i mnogi drugi znanstvenici, kao i veliki mislioci na drugim područjima, ukazivali su na oblikovanje u prirodi, kao na dokaz postojanja glavnog Konstruktora, Boga. Ta je predodžba prevladavala stoljećima.

Okrutnosti u prirodi

Odjednom je shvaćanje da je svemir djelo ljubaznog Konstruktora, doživjelo promjenu.

Sredinom devetnaestog stoljeća skrenuli su pisci poput Darwina, Malthusa i Spencera, pažnju na okrutnosti u prirodi. Nije li točno, rekli su, da veće životinje uvijek proždiru one manje? Zar se u džungli ne odvija danonoćno očajnička borba za preživljavanje?

Uistinu je činjenica da se životinje međusobno proždiru. Na temelju toga, razvija se slijedeći tok misli: Nije li ogorčena borba za preživljavanje prava istina o životu na Zemlji? Zar nisu čak među ljudima, zvjerski ratovi, sebične težnje i “zakon džungle” stvarne sile, koje su određivale povijest? Postoji li u prirodi harmonija i mir, što bi bilo za očekivati od ljubaznog, velikog Konstruktora?

George Romanes, jedan Darwinov prijatelj, opisao je prirodu na slijedeći način: “Nailazimo na zube i nokte spremne da rastrgaju u komadiće, na pandže i sisaljke oblikovane za mučenje — posvuda gledamo vladavinu straha, gladi i bolesti, praćeno prolijevanjem krvi, drhtanjem udova, teškim disanjem (hroptanjem) i nedužnim očima, koje se sklapaju u okrutnoj smrtnoj muci.”

Darwinova teorija o besmislenoj borbi i preživljavanju najsposobnijih — a ne planiranje od Boga — brzo se proširila u javnosti. Tako se razvila nova slika povijesti; socijalni darwinizam.

Zapazi kako je H. G. Wells prosudio tu situaciju, u svojoj knjizi Povijest svijeta: “Nakon 1859. (godina u kojoj je izdana Darwinova knjiga Porijeklo vrsta), dolazi do stvarnog rasula vjere. ... Istaknute ličnosti s kraja devetnaestog stoljeća bile su uvjerene da su međunarodne položaje stekle zahvaljujući borbi za život, u kojoj jaki i lukavi pobjeđuju slabe i lakomisleno povjerljive ... I kao što u čoporu pasa oni mlađi i slabiji bivaju potlačeni i zlostavljeni u korist cjeline, tako moraju, mislilo se, veliki psi ljudskih hordi tlačiti i zlostavljati one manje.”

Mnogi su ubrzo usvojili taj način razmišljanja. Jedan od razloga za to bio je gajenje opravdanog neprijateljstva prema mnogim crkvama, koje su potiskivale sva znanstvena otkrića. A što je još gore, vidjeli su kako ugledne religije potiču i opravdavaju ratove i prolijevanje krvi. Stoga H. G. Wells s pravom komentira: “Čisto zlato religije bilo je u mnogo slučajeva odbačeno s iznošenom novčarskom (kesom), koju je tako dugo sadržavalo.”

“Bog ... (je) odgovoran”

S obzirom na tvrdnju da je konstrukcija dokaz postojanja konstruktora, neki zaključuju: “Ako kažeš da su te pandže i zubi, ta vladavina straha, gladi i bolesti, dio Božjeg plana, onda moraš priznati da je taj Bog odgovoran za patnje i nasilja. A ti govoriš da je on ljubav. Što je zapravo točno?”

Stoga takvi zaključuju: “Jedino uvjerljivo objašnjenje je borba, preživljavanje najsposobnijih i slijepa, nepokretna evolucija.”

Stoga je, tobože pokopan dokaz “konstrukcija pretpostavlja konstruktora”. Navoditi taj dokaz znači navodno okriviti Boga za okrutnost. Nažalost, ni religiozni vođe kršćanstva, niti poganstva nisu ukazali na pravo rješenje tog problema. A u tome se ni do danas nije ništa bitno promijenilo.

Kad se spomene pitanje Konstruktora, često se navodi dilema okrutnosti u prirodi. Tako, primjerice, filozof Bertrand Russell piše u svojoj knjizi Zašto nisam kršćanin: “Razmotrimo li ... pobliže taj dokaz, krajnje je začuđujuće da ljudi mogu vjerovati kako je taj svijet sa svime što nalazimo u njemu, sa svim njegovim greškama, najbolje što su svemoć i sveznanje stvorili kroz milijune godina. Ja to uistinu ne mogu vjerovati. Mislite li da vi, kad biste dobili svemoć i sveznanje i to kroz milijune godina za usavršavanje svog svijeta, ne biste mogli proizvesti ništa bolje od Ku-Klux-Klana ili fašista?”

Istražimo sada pobliže taj tok misli, budući da se često navodi protiv zaključka da konstrukcija u prirodi zahtijeva Konstruktora.

[Slika na stranici 5]

Kako se “zakon džungle” među ljudima i životinjama slaže s predodžbom o ljubaznom Stvoritelju?