Televizija — obiteljski život i odgoj
MNOGIMA televizija služi kao djevojka za čuvanje djece. Izgleda da su mnogi roditelji utvrdili kako je najlakša i najjeftinija metoda umiriti djecu, posjesti ih pred “jednookog hipnotizera”.
Jedan izvještaj objavljen u australskom časopisu Sun kaže: “Jedna nedavno provedena anketa u Engleskoj, pokazala je da (televiziju) većina roditelja smatra bezuvjetno potrebnom djevojkom za čuvanje djece. Sedam od devet očeva i majki služe se televizijom, da ne bi bili ometani od svoje djece, iako su zabrinuti radi ‘lošeg jezika i nasilja’ na televiziji. Devet od deset očeva i majki, dozvoljavaju svojoj djeci da gledaju televiziju, ne birajući program.”
Veoma traženi član obitelji
Da, televizija se u cijelom svijetu ušuljala među milijune obitelji, postavši veoma nametljivim članom obitelji, koji često drži monopol u vezi razonode. U mnogim obiteljima ona zahtijeva veće poštovanje od supruge ili supruga, od oca ili majke. Suprug koji se bez ustručavanja sakriva iza novina dok mu žena nešto govori, pretvara se u uho čim čuje glas s televizije. Djeca koja drsko odgovaraju svojim roditeljima, sjede mirno ukočena pogleda, dok govori gospođa televizija.
Televizija je postala veoma nametljivom i što se tiče oduzimanja vremena. U većini zemalja za nju se u prosjeku troši sve više vremena. To je 1969. godine u SAD iznosilo pet sati i 50 minuta na dan, a 1980. sedam sati i 25 minuta. U Japanu ima više televizijskih aparata, nego domaćinstava, a 1978. ti su aparati bili dnevno uključeni duže od pet sati, u usporedbi s tri sata u Kanadi i, dva sata u Francuskoj.
Unapređuje li televizija obiteljsku pripadnost?
Bez obzira radi li se o sedam ili o samo dva sata dnevno, to često gledanje televizije, sigurno snažno utječe na život prosječne obitelji. Penelope Leach, jedna britanska dječja psihologinja “smatra televiziju jednom od najvećih prijetnji obiteljskom životu — aparatom koji je oteo komunikaciju roditeljima i djeci. ‘Ljudi jednostavno ne govore više jedni s drugima’, rekla je” (The Sun, Australija, 18. marta 1980.).
Neki ljudi tvrde da je televizija okupila obitelj, jer djeca sada manje odlaze od kuće. No, je li obitelj uistinu “zajedno”, dok svatko šuteći gleda televiziju? Pripadnost u korist čvrste, trajne veze zahtijeva mnogo vremena zajedničkog druženja kako općenito, tako i u društvenim aktivnostima. Unapređuje li gledanje televizije takvu vrstu pripadnosti? Zar prekomjerno gledanje televizije ne sprečava komuniciranje između muža i žene, roditelja i djece, pa čak i između same djece? Osim što je znatno ograničila ili čak potpuno zamijenila šetnje, hobije i igre unutar obitelji, televizija često zadržava djecu da pomažu u kućanstvu. Sve je to uključeno u “zajedništvo” i u mjeri u kojoj je nadomjestila te stvari, televizija nosi odgovornost za raspadanje obiteljskog života. Povijest pokazuje da raspadanje obitelji prouzrokuje brzo nestajanje čitavih vladavina, te društva kao cjeline.
Kako utječe na djecu
Djelovanje televizije na djecu neizmjerljivo je. Za većinu od njih, ona znači isto što i voda za patku. Djeca gledaju gotovo sve, kao da ih je televizija hipnotizirala. Prema jednoj anketi, djeca SAD-a provedu prosječno dnevno 4-5 sati pred televizijskim ekranom. U nekim drugim zemljama taj je prosjek niži, no izgleda da u većini industrijskih zemalja iznosi najmanje dva sata dnevno. Profesor John Murray, sa sveučilišta Michigan (SAD), koji je vršio neka istraživanja o razvitku djece, rekao je: “Ako djeca gledaju televiziju pet do šest sati, pitajmo se, koje aktivnosti propuštaju radi toga?”
Što vidimo kod djece kada je riječ o čitanju, školskim zadaćama, bavljenju nekim hobijem, zdravoj tjelesnoj aktivnosti, o igri, ili o tome da podijele s drugima svoje radosti, svoje igračke? Postavlja se ne samo pitanje, što gube, nego jedno daleko važnije pitanje: što uče pri tom?
Bilo bi nepravedno reći, da ne uče baš ništa dobroga. Televizija može biti veoma poučna; može proširiti dječju spoznaju o svijetu koji ih okružuje, pobuditi u njima zanimanje za zemljopis, prirodne znanosti i povijest. No, jednako bi tako bilo nepravedno poricati da ih televizija uči nasilju, da im posreduje izobličeno gledište o seksu i naopaka mjerila ponašanja. Stoga ostaje otvoreno pitanje: Da li je televizija blagoslov ili prokletstvo?