Nenasilje u svijetu nasilja

ONAJ tko stanuje u Bombayu nalazi se u stalnoj gužvi. Tokom dana na ulicama je sve crno od ljudi, a noću stotine tisuća spavaju na pločnicima.

Tako je u većini indijskih gradova. Svi su prenapučeni i siromašni. Rijetko tko ima krov nad glavom i čistu vodu, hrana je skupa.

Pokušaj si predstaviti da moraš dijeliti sobu 3 x 4 m, s pet do osam osoba. Iznajmljuju se čak kutovi soba, gdje ljudi spavaju na smjene, to jest naizmjence. Najveći dio života proveo bi na ulicama ili pločnicima. Svakog jutra prevaljuješ dugačak put do vode, a zatim se vraćaš natrag s vrčem punim vode, ali prljave vode. Radiš naporno i dugo, ali sa zarađenim novcem tvoja obitelj može preživjeti samo jedan dan. Ne možeš ništa promijeniti ma koliko se trudio u tome. Pred tvojim očima ljudi svakodnevno umiru od gladi ili od neke bolesti. Zdvojan si, jer osjećaš da si bespomoćan.

Ali, ti imaš barem stan. No, postoji i jedna druga Indija; ljudi bez krova nad glavom zauzimaju svaki ugao po kanalima i rubovima ulica. To su kolonije siromašnih, starih i mladih, žena i dojenčadi, napola golih i umirućih. Ljudi su to koji se nikada nisu do sita najeli, koji se bore za preživljavanje još jednog dana.

To nije ugodna slika. Naravno i u Indiji, kao u svim drugim zemljama, ima bogatih i obrazovanih. Ali, oni čine manjinu. Zbog stalnog porasta stanovništva broj siromašnih daleko premašuje broj bogatih. Velika razlika između života bogatih i zdvojne borbe za preživljavanje koju vode siromašni, preduvjet je za nasilje.

Porast nasilja

“Uhvaćena u žičani metež stagnacije i radikalnih promjena, Indija je sada nasilničko, brutalno, nakazno društvo”, pisao je Bhabani Sen Gupta u svom članku “Je li Indija civilizirana?” U Indiji još uvijek svake godine spaljuju tisuće živih mladih žena, jer ne mogu udovoljiti zahtjevima koje u vezi miraza postavljaju njihovi supruzi i roditelji supruga. Oko dva milijuna žena biva silovano, a izvrši se stotine tisuća ostalih zločina. Pedeset tisuća razočaranih i zdvojnih osoba, većinom mladih muškaraca i mladih žena, izvrše samoubojstvo. Godine 1978. bilo je 96 488 izgreda. Od godine 1978. jedva da postoji kompletna statistika kriminala za cijelu zemlju. Ali, već i nepotpuna statistika pokazuje da broj zločina raste nesmanjenim tempom.

Indijski sociolog S. C. Dube uvjeren je da tendencija k nasilju i kriminalu ima svoje porijeklo u oštrom neskladu između onoga što bi ljudi željeli i onoga što stvarno dobivaju, kao i u odlučnosti privilegiranih da brane svoje tekovine i svoje posjede od sve glasnijih zahtjeva osiromašenih.

Ali, nasilje i brutalnost ne susrećemo samo u gradovima, nego i u seoskim područjima Indije. Mnogi krvavi neredi posljedica su “sve veće provalije između veleposjednika i seoskog proletarijata”, pisao je indijski nacionalni ekonomist B. M. Bhatia. Posljedica toga je veliki danak u ljudskim životima, kao i u ostalim vrijednostima. “Slabi i siromašni nisu više spremni šutke podnositi nasilje i lakomost moćnih i bogatih. Počeli su vraćati udarce, isticati svoja prava. I tako se nasilju koje tradicionalno dolazi od bogatih, pridružuje nasilje od strane siromašnih”, piše Gupta.

Neispunjeni san

“Dokle god živim ... gajit ću nadu da će se Indija obratiti nenasilju i sačuvati ljudsko dostojanstvo”, pisao je Gandhi godine 1938. Četrdeset šest godina nakon toga dolazi među indijskim stanovništvom iz različitih razloga do krvavih nereda i nasilja, i kako piše Gupta, nije se uspjelo “sačuvati ljudsko dostojanstvo”.

Unatoč popularnosti Gandhijeve vijesti, zemlja je, prema časopisu The Times of India “preplavljena besprimjernim valom nasilja i zločina počinjenih od razbojničkih bandi. Na dnevnom redu su silovanja i razbojnički prepadi”.

Ta ocjena stanja u Indiji odnosi se i na druge zemlje. Doduše, u mnogim se zemljama stanovništvu posreduje obrazovanje koje se uskraćivalo bezbrojnim Indijcima. Pa ipak, i te su zemlje krive za sedam socijalnih grijeha, koje je spominjao Gandhi: “Politika bez temeljnih načela, bogatstvo bez rada, uživanje bez savjesti, obrazovanje bez karaktera, trgovina bez morala, religija bez žrtve i znanost bez ljudskosti”. Gandhijev ideal o svijetu bez nasilja pokazao se neostvarivim snom.

Računa se da će stanovništvo Indije za 15 godina porasti na jednu milijardu, od čega će 600 milijuna živjeti u bijedi. Bit će 30 do 50 milijuna nezaposlene omladine. Takova statistika daje naslutiti strašnu budućnost.

Gandhijev ideal nenasilja nije pustio korijene u Indiji, zemlji u kojoj je rođen. Zašto nije? Ideal nije kriv za promašaj, niti je krivica u Gandhiju. On je nesumnjivo dobro mislio. Ali, Gandhi je bio samo čovjek, koji nije mogao sve ljude svemu naučiti. Osim toga, povijest potvrđuje činjenicu da ljudi lako zaboravljaju ono što su naučili.

Znači li to da je ljudima nemoguće postupati uvijek po temeljnom načelu nenasilja? Tko može naučiti narode cijele zemlje, a ne samo Indije, da žive zajedno u miru? Kakav je odgoj potreban za to? Hoće li ikada postojati svijet bez nasilja?

[Slika na stranici 14]

Svakodnevica na ulicama indijskih gradova