Moja gitara, moja muzika i moj Bog

TRIDESETI listopada 1963. godine bio je za mene poseban dan. U 19.30 sati trebao sam nastupiti u velikom kazalištu Montevidea, kao solist na gitari u dvosatnom programu klasične muzike. Taj je događaj bio na veliko objavljen, a prenosila ga je i televizija diljem cijelog Urugvaja.

Zbog pomisli da moram nastupiti pred tako velikim slušateljstvom punim zahtjeva, tog sam se jutra probudio s osjećajem jake nervne napetosti. I dok su sati odmicali mnogo sporije nego inače, ta je nervna napetost u meni vidljivo rasla. No, znao sam da ću uskoro stajati pred slušateljstvom, da ću morati u potpunosti kontrolirati svoje živce, kako bi se mogao koncentrirati na teške dionice. Mnogi budući koncertni muzičari su zakazali u tome, postavši žrtvama vlastitih živaca. Ponekad dolazi do smetnji u pamćenju, ili čak do lakših slučajeva amnezije. Osim toga, koncertna gitara je jako nezahvalni instrument, jer može u trenutku iznevjeriti. Čak neiskusno uho može primijetiti i najmanju grešku prilikom reproduciranja nježnih tonova.

Igra živaca

Oko 18.30 sati počinju stizati prvi slušaoci. Među publikom nalaze se između ostalih i muzičari po zvanju, mnogi koji se oduševljavaju muzikom za gitaru, zatim profesori i nastavnici muzike, te studenti muzike. Svi dolaze sa zajedničkom željom da uživaju u dobrom koncertu, očekujući naravno visoki stupanj muzičkog znanja. Radosno je znati da još uvijek ima mnogo ljudi koji više vole nježnu, melodičnu harmoniju, negoli preglasnu neskladnu rok glazbu.

Sada je 19.20 sati. Netko je pokucao naglo na vrata garderobe, podsjetivši me da se za pet minuta moram pojaviti na pozornici. To je prvo od tri podsjećanja. Sljedeće dolazi za tri minute, a treće minutu prije podizanja zastora. Zašto to odbrajanje koje toliko izjeda živce? Budući da mnoge radio stanice prenose koncert preko radio mreže diljem zemlje, logično je da signal “radio emitiranja” mora biti točno usklađen sa stvarnim vremenom početka.

Još jedna minuta! To je vrhunac nervne napetosti. Svijetla u dvorani se gase, ostaje osvijetljena samo pozornica. Čujem kako me netko oslovljava imenom i kaže: “Možete krenuti na pozornicu.”

To je odlučujući trenutak. Srce mi kuca tako jako da će iskočiti iz prsnog koša. Brzo krećem iza spuštenog zastora do sredine pozornice. Zastor se diže, stupam naprijed, i kao uvijek publika me dočekuje srdačnim pljeskom. To doprinosi popuštanju nervne napetosti, što će mi olakšati uspostavljanje kontakta s publikom.

Trenutak istine

Prije početka još jednom ispitujem na brzinu je li instrument potpuno u redu. Polagano počinjem prvi komad. Tijekom prvih taktova još mi drhte ruke. Postupno se umiruju i opet ih imam posve pod kontrolom. Tonovi postaju oštriji, jasniji, čišći i točniji. Prilikom prijelaza na drugi komad, gotovo u potpunosti se gubi osjećaj nesigurnosti i drhtanje.

Osjećam da mnogo bolje sviram kratke dionice i mnoge nježne tonove, te da se primjetno poboljšala dinamika i opći osjećaj zvuka. Pažljiva publika nastoji da joj u punoj tišini ne promakne nijedna nota. Njen oduševljeni pljesak na kraju jamstvo je da sam položio ispit.

Odobravanjem i uzvicima živio, biva okrunjen moj trud. Što me navodilo da uvijek iznova nastupam? Jesu li me oduševljeni aplauzi i lovci na autograme poticali na tako često ponavljanje iste procedure? Nije li to možda bilo u vezi s egoizmom i taštinom?

Kako sam postao koncertni gitarist

Izgleda da me još kao dijete obuzimala neka nevidljiva snaga. Osjećao sam unutarnji poriv da postanem muzičarom. Kad sam bio star pet godina postaje očitom moja muzička nadarenost. Uvijek sam želio svirati samo gitaru, čemu moji roditelji nisu zapravo pridavali veliko značenje. Mislili su da je to samo neki moj hir ili prolazna sklonost. Trebalo je proći pet godina da bi me konačno ozbiljno shvatili, i tako sam u starosti od 10 godina primio prvu pouku iz gitare.

Sa 15 godina imao sam prvi javni nastup. Godine 1959. zauzimam prvo mjesto u godišnjem šou, koji je upriličila jedna međunarodna belgijska organizacija. Godine 1961. opet prvo mjesto na muzičkom natjecanju, koje su organizirale tri najveće muzičke škole u Urugvaju. Sve češće nastupam u javnosti.

U društvu jednog pijaniste putujem 1964. u SAD. U Washingtonu (D. C.) dajemo cijelu seriju koncerata. Godine 1965. vraćam se kući i nastavljam muzičku karijeru muzičara. Redovito nastupam u emisijama raznih radio i televizijskih stanica. Postajem poznat, ljudi me diljem Urugvaja prepoznaju na ulicama.

Spiritizam me nije zadovoljio

Još prije tog vremena bavio sam se jednom spiritističkom religijom, služeći čak kao medij ili iscjelitelj. No, ozbiljno sam želio bolje upoznati Boga, pokazujući za to najveće zanimanje. Kad sam iz duhovnog svijeta primio potpuno suprotna “saopćenja” počeo sam ozbiljno sumnjati, čime biva potkopano moje vjerovanje u spiritizam. Kaos koji je vladao prilikom spiritističkih zasjedanja jasno mi je ukazivao da pravi Bog ne bi mogao odobravati takovu praksu. Stoga sam se prestao baviti spiritizmom, nastavljajući ipak s traženjem istine.

Godine 1965. ponuđena mi je turneja po Europi. Trebao sam nastupati u mnogim većim gradovima, što sam oduvijek želio. U to sam vrijeme održavao blisko prijateljstvo s jednim učiteljem gitare. To je prijateljstvo dovelo do velikih promjena u mojoj karijeri, te u mom odnosu prema Stvoritelju čovjeka.

Harmonija u Bibliji?

O Bogu i Bibliji imao sam potpuno zbrkane predodžbe. No, kada me je posjetio moj prijatelj, učitelj gitare, uslijedila je promjena. Običavali smo redovito se sastajati, a tada smo svirali i čavrljali o aktualnim događajima. Temama o kojima smo razgovarali pripadale su također religija i politika. Iako je on bio ateist, odlučio je proučavati Bibliju, pa je stoga dogovorio tjedni biblijski studij s dva mlada misionara Jehovinih svjedoka. Budući da je poznavao moje veliko zanimanje za to da naučim više o Bogu, pozvao me je da prisustvujem tom studiju, što sam radosno prihvatio.

Proučavali smo brošuru “Dobra vijest o Kraljevstvu”. Imao sam tolika pitanja da smo vrlo polako napredovali u razmatranju brošure. Ipak, odmah sam shvatio da je to istina koju sam tražio. Neskladne, zabludne nauke krive religije bile su nadomještene logičnom, skladnom istinom, a to je u mojim ušima zvučalo kao muzika. Koliko sam se samo radovao da sam već naučio nešto o Jehovi, da sam razumio tko je uzročnik svega zla, te da samo Božje Kraljevstvo može riješiti probleme čovječanstva! Obuzimala me jeza kad sam shvatio u kakvoj sam se opasnosti nalazio, surađujući nekada s demonima kao njihov medij (5. Mojsijeva 18:9-13; Izaija 8:19).

Baš u vrijeme kad sam počeo proučavati s Jehovinim svjedocima, moja je zaručnica Mirjam prihvatila studij s adventistima. Kad smo se posjećivali, izmjenjivali smo misli koje smo naučili. Ona je bila iznenađena koliko sam ja više od nje naučio o temama kao što su trojstvo, pakao, uskrsnuće, Kraljevstvo itd. Sve što je ona naučila u to isto vrijeme bilo je “držati Sabat”. Ja sam doznao da je zakon sabata bio dan isključivo Izraelcima, a ne nikom drugom (Psalam 147:19, 20). Ispunivši svoju svrhu, završio je Isusovom smrću (Efežanima 2:14-16; Kološanima 2:16, 17). Pomogao sam Mirjam da razumije te misli i tada je odlučila napustiti adventiste te započeti proučavati sa Svjedocima.

Godine 1967. smo se vjenčali a 1970. simbolizirali smo svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Nažalost, moj prijatelj uz čiju sam pomoć došao do spoznaje istine, prekinuo je s proučavanjem.

Novo mjerilo vrijednosti

Kao Jehovin svjedok upoznao sam sasvim novo mjerilo vrijednosti. Koliko mi je to kao nesavršenom čovjeku bilo moguće, počeo sam promatrati stvari onako kako ih Jehova gleda. To me je navelo da razmislim o svojim životnim ciljevima i da poduzmem značajne promjene. Na svoju karijeru muzičara počinjem gledati u svjetlu novostečenog odnosa s Jehovom. Razmišljao sam o tome koliko vremena trošim na pripreme za koncerte, na putovanja i na mnoge javne nastupe. Mogu li na taj način živjeti odgovarajuće punom predanju svom Stvoritelju?

Budućnost koncertnog gitariste obećavala je vrlo mnogo. Ali, sada nastupa nešto što će sve to promijeniti. Veličanstveni izgledi izblijedili su do beznačajnosti i izgubili važnost, kad sam razmatrao Isusove riječi: “Pođite stoga, i načinite učenike iz ljudi sviju naroda.” Razmišljao sam što je važnije za moje slušatelje — slušati koncert za gitaru ili čuti dobru vijest o Kraljevstvu. Svirati melodije koja slave Jehovu i koje mogu posredovati svojim slušateljima život, za sve je daleko korisnije. Svojom sam gitarom mogao na trenutak podići raspoloženje i izazvati radost, ali ono što sada imam za reći na temelju Riječi Božje, donosi trajne blagoslove (Matej 28:19, 20).

Moja na Bibliji školovana savjest navela me je da donesem važnu odluku. Shvatio sam da bi mi bilo bolje prekinuti karijeru koncertnog gitariste. Nisam požalio što sam raskinuo ugovore u koje je bila uključena i turneja po Evropi. Razumio sam da bi bilo naopako reći: “Jehova ja ti želim služiti, ali dopusti da najprije realiziram sve te stvari koje bih rado učinio, a kad sve to završim, onda ću se vratiti i biti vjeran” (Luka 9:57-62).

Moja je odluka, što je i bilo za očekivati, izazvala žestoku kritiku. Većina mojih rođaka i prijatelja, također neke ugledne osobe iz svijeta muzike, mislili su da sam duhovno poremećen. Oni nisu uopće primijetili da je moj um u usporedbi s prijašnjim stanjem, tek sada u redu. Naopako su zaključivali da me nova religija sprečava u tome da i dalje dajem koncerte. Bilo je teško objasniti im, da je to moja osobna odluka. Savjest me je tjerala da se bavim daleko važnijim propovijedanjem i ostalim kršćanskim djelatnostima. Tijekom koncertnih turneja bilo bi mi praktično nemoguće posjećivati kršćanske sastanke i sudjelovati u službi propovijedanja.

Moja muzika i moje obožavanje

Radost i zadovoljstvo koje sam kao kršćanin osjetio od vremena svog predanja Jehovi, daleko je nadmašilo sve što sam doživljavao u vrijeme kad su mi koncerti značili sve u životu. Za mene je prava radost i prednost pomagati drugima da upoznaju divan zvuk istine, koji traje mnogo dulje od zvuka muzike. Osim propovijedanja u stanovima zainteresiranih osoba i s podijuma, obavljam mnoge zadatke kao starješina u kršćanskoj skupštini. Tako je moj život ispunjen nagrađujućim djelatnostima, što je značilo potpunu promjenu u načinu življenja. Muzika je sada zauzela ispravno mjesto u mom životu, jer ‘najprije tražim Kraljevstvo’ (Matej 6:33).

No, kako smo mogli podmirivati svoje životne potrebe nakon prekida karijere koncertnog gitariste? Nekoliko godina radio sam kao profesor na fakultetu za umjetnost. Godine 1977. bio sam izabran u peteročlani žiri na međunarodnom natjecanju gitarista u Porto Alegre (Brazil). Tada sam i predavao na tamošnjem međunarodnom muzičkom seminaru.

Godine 1980. odselili smo u Španjolsku, gdje danas dajem privatne satove sviranja na gitari. Na taj način pomaže moja gitara meni i supruzi da nastavljamo sa službom Jehovi. Povremeno sviram na slavu Jehovi, sudjelujući u orkestru na kršćanskim kongresima. Naravno, prstima prebirem po svojoj gitari s deset žica i u društvu ostalih kršćana, u čemu moji prijatelji jako uživaju.

U novom sustavu stvari, kojeg će Bog uskoro uspostaviti, imat ćemo još više vremena za razvijanje prirodnih sposobnosti i talenata, što će predstavljati užitak i radost Bogu i ljudima. Tjelesno i duhovno savršenstvo, a naravno i vječni život, omogućit će nam da postignemo ciljeve i činimo stvari koje si danas ne možemo niti predstaviti. U novom uređenju muzika će služiti na čast Stvoritelju, a ne za slavljenje muzičara ili kompozitora.

I ja osjećam poput psalmiste i kompozitora Davida, koji je rekao: “Pravednici, Jahvi kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Slavite Jahvu na harfi, na liri od deset žica veličajte njega. Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima” (Psalam 33:1-3, ST). Trudim se, kako u službi propovijedanja, tako i svirajući svoju gitaru s deset žica, dati najbolje od sebe na slavu Jehovi. (Ispričao Herman Pizzanelli.)

[Slike na stranicama 22 i 23]