Mladi pitaju...

Kako bih mogao imati bolje ocjene?

”PRISTOJNA djevojčica, inteligentna i marljiva. Više se ne može očekivati!” Tako je pisalo u svjedodžbi jedne djevojčice u rubrici “primjedbe učitelja”. Pogled na njene odlične ocjene čini oduševljenje učitelja razumljivim. Ta omladinka se ne treba bojati donijeti kući svjedodžbu.

Doduše, nije sve u ocjenama, ali one pokazuju kako napreduješ u školi. Nesumnjivo misliš poput tinejdžera Ivana, koji kaže: “Ja želim nešto naučiti. Ne idem u školu samo da mi prođe vrijeme.” Kako možeš dobiti dobre ocjene u školi?

“Ja ne želim biti osobito pametna”

Kakvo je tvoje stanovište prema školskim zadacima? Neki se očito boje dobrih ocjena. Rosanda (13 godina) kaže: “Odgovorim na toliko pitanja koliko će mi zajamčiti moje ocjene — ne želim biti osobito pametna.” Zašto? “Uistinu razmišljam o tome kako će drugovi reagirati. Ako bih odgovorila na previše pitanja, rekli bi: ... ona sve zna!” Neki drugi omladinac ima slično objašnjenje: “Ne želim da drugi misle kako ja pokušavam biti bolji od njih.”

Budeš li na glasu kao vrlo pametna osoba, tada možda nećeš stajati na vrhu liste obljubljenih. Anketa je pokazala da je među učenicima visoke škole daleko više cijenjen atleta, negoli sjajan učenik. Onaj tko je inteligentan, biva ponekad čak napadan od drugih. Mirko ide u školu gdje učenike grupiraju prema sposobnostima. On kaže: “Učenici s manjim radnim sposobnostima ne dobivaju ništa za zadaću — učitelji znaju da oni ionako neće napisati domaću zadaću. Stoga se rugaju nama, koji smo u grupi onih s jačom radnom sposobnošću, jer dobivamo puno domaćih zadaća.”

Hoćeš li se stoga praviti glupim? Time bi možda postao obljubljenim u nekim krugovima, ali što će ti to koristiti gledano na duže vrijeme? Kako gledaju tvoji roditelji na to, ako tvoji školski zadaci ne odgovaraju tvojim sposobnostima? Ne bi li osrednjim ocjenama mogao propustiti šansu za budućnost, primjerice u vezi izbora zvanja? Mladi koji te žele spriječiti u tome da dadeš najbolje od sebe, ili ti se čak rugaju, pokazuju da su ljubomorni i nesigurni. Biblija označava tu ljubomoru ‘životinjskom’ i “lošom” (Jakov 3:14-16). Zašto pasti na tako niski stupanj, samo zato da drugi ne bi bili ljubomorni? Jesu li mladi koji potiču nekoga da slabo uči, uopće dostojni da se ostali druže s njima? Biblija savjetuje: “Tko se druži s mudrima postat će mudar, a tko se upušta s nerazumnima loše će proći” (Priče Salamunove 13:20, NS). Izbjegavaj stoga mlade, koji te žele spriječiti da učiš. Daleko je važnije učiti, negoli dopasti se “nerazumnima”.

Postavi si ciljeve

Događa se da čak mladi, koji žele biti dobri učenici, često misle negativno o sebi. Oni sami sebi izgledaju bespomoćnima poput “morskog valovlja, koje vjetar podiže i tamo-amo goni”, kad je riječ o tome da treba u školi pokazati dobre rezultate (Jakov 1:6, ST). Učiteljica Linda Nielsen je utvrdila da ti učenici naginju “pripisivati krivicu za loše rezultate u školi, sljedećim razlozima na koje oni ne mogu utjecati: teška pitanja u testovima, pristrani učitelji, zla sreća, sudbina i vrijeme”. Prezrivim pokretima ruku, oni govore obeshrabreno: “Što mogu? Nisam ja genije. Ionako mi ništa ne uspijeva.”

Međutim, tajna dobrih ocjena ne leži niti u “genijalnosti” ni u “sreći”. Časopis Teen je nedavno intervjuirao neke dobre učenike jedne visoke škole. Njihova tajna? “Osobna motivacija pomaže napredovati”, rekao je jedan. “Potrebno je postaviti si vremenski plan i dobro rasporediti vrijeme”, misli drugi. “Treba si postaviti ciljeve”, primjećuje treći. Dakle, koliko će dobre biti tvoje ocjene, ne ovisi uglavnom o činiocima na koje ti ne možeš utjecati, nego o TEBI — o tome koliko si spreman marljivo raditi.

Postavi si za cilj dobiti ocjene koje odgovaraju tvojim sposobnostima! (Nesumnjivo imaju i tvoji roditelji određenu predodžbu o tome kakove ocjene možeš dobiti.) Barbara Mayer, učiteljica i autorica, piše u The High School Survival Guide: “Učenici koji si postave realne ciljeve i koji su uvjereni da ih mogu postići, bit će vjerojatno i sami iznenađeni svojim uspjehom.”

Dakle, ako tvoje ocjene ne odgovaraju tvojim sposobnostima, ne prebacuj krivicu za to na svog učitelja ili na školu. Neki je autor rekao da učenici često zakažu zato “jer pokušavaju postići nešto bez naprezanja”. U Bibliji čitamo: “Uzaludna je žudnja lijenčine” (Priče Salamunove 13:4). Da, ponekad stvarni razlog loših ocjena leži u lijenosti. U čemu je problem? Staromodno učenje i naprezanje!

“Ali, ja učim”

Tako bi mogli reći neki mladi. Oni iskreno misle da se već prekomjerno naprežu, a unatoč tome ne postižu rezultate. Međutim, pred nekoliko godina istraživači su utvrdili da djeca određene etničke grupe stalno prolaze loše u školi. Mnogi su ostavljali taj problem po strani, misleći kako su ta djeca jednostavno ravnodušna prema školi. Ali, to uopće nije bio slučaj. Zašto su onda zakazali? Celestino Fernandez i ostali istraživači sa Stanford sveučilišta u Kaliforniji (SAD) odlučili su pronaći razlog tome.

Anketirali su 770 učenika da kažu što oni misle u kojoj se mjeri naprežu u školi. Na opće iznenađenje, učenici s lošim ocjenama mislili su da se naprežu jednako kao i svi drugi. No, kad su ispitane njihove navike učenja, utvrdilo se da u stvarnosti rade puno manje domaćih zadaća od sposobnijih učenika. Izgleda da su i učitelji u najmanju ruku bili djelomično krivi za to samozavaravanje. Možda su mislili kako se s tim slabijim učenicima ionako ne može ništa postići. Ili su mislili da je dovoljno biti s njima pristojan i prijazan, kako bi se oni više naprezali. Bilo kako bilo, izgleda da su učitelji prekomjerno hvalili neznatna naprezanja učenika. Ocjene za zalaganje davane su rutinski, samo zato što su učenici prisustvovali nastavi. Djeci se posredovao osjećaj da se naprežu prema svojim mogućnostima. Stoga jedva da su poduzimali nešto kako bi se popravili.

Imaš li možda loše ocjene zato jer precjenjuješ svoje naprezanje pri učenju? Na mnogim mjestima smanjeni su zahtjevi u školama. Mladi ulažu malo napora i ne postižu dobre rezultate, jer znaju da će bez daljnjega proći u školi. Nemoj i ti utonuti u tu močvaru osrednjosti! Pitaj se: “Koliko večernjih sati provedem u učenju? Smatram li učenje ozbiljnim zadatkom, ili se naprežem s pola srca? Dajem li prednost manje važnim stvarima, na primjer gledanju televizije?”

Možda će te takovo samoispitivanje navesti da promijeniš svoje navike učenja. Utrošiti više vremena za učenje može biti odlučujuće za tvoje ocjene. Zapazi što je pokazala neka studija objavljena u Journal of Educational Psychology. Nakon što je izvršena analiza načina učenja tisuće mladih, koji pohađaju visoku školu, došlo se do sljedećeg zaključka: “Ako učenik utroši više vremena za izradu domaćih zadaća, to će pozitivno utjecati na njegove ocjene.” Čak vlada mišljenje da “učenik koji teže uči, može s jednim do tri dopunska sata učenja tjedno postići ocjene prosječnog učenika, koji ne koristi to vrijeme za učenje”.

Apostol Pavao je morao slikovito govoreći “biti svoje tijelo” da bi postigao svoje ciljeve (1. Korinćanima 9:27, ST). Možda i ti moraš biti strog prema sebi, posebno ako te gledanje televizijskog programa ili neka druga razonoda prelako odvraća od učenja. Dr Ed Olive preporuča: “Sklopi ugovor sam sa sobom. Odluči na primjer bezuvjetno učiti dnevno najmanje jedan sat.” U taj “ugovor” možeš uključiti nagrade ili kazne. (“Kad završim s učenjem priuštit ću si neku poslasticu.” Ili: “Ne budem li učio nema gledanja televizije na kraju tjedna.”) Mogao bi čak na televizijski prijemnik učvrstiti ceduljicu s tekstom: “Nema gledanja televizijskog programa, dok ne završim domaću zadaću!”

Ne zaboravi, motivacija, ispravno stanovište i samodisciplina dobre su izlazne točke za posjedovanje dobrih ocjena.

[Slika na stranici 25]

Odluči: “Nema gledanja televizijskog programa, dok ne završim domaću zadaću!” Ako je potrebno pričvrsti cedulju na televizijski aparat

[Istaknuta misao na stranici 26]

Učenici s lošim ocjenama mislili su da se naprežu jednako kao i svi drugi. Međutim, utvrdilo se da u stvarnosti rade puno manje domaćih zadaća od sposobnijih učenika.