Tko je odbio prihvatiti nacional-socijalizam?
“ŽIVIO Hitler!” Tako je glasio službeno poželjan pozdrav u Hitlerovu Trećem carstvu. No, prema Frankfurter Allgemeinen Zeitung mnogi su s “ličnošću Führera povezivali mitske, religiozne predodžbe”. Time je pozdrav poprimio značenje koje daleko premašuje poštovanje pripadajuće nekom vladaru. (Vidi Rimljanima 13:7.)
K tome treba dodati kako je Hitler hvalisavo objavio: “Nacionalsocijalističko carstvo će trajati tisuću godina.” Time je stupio u konkurenciju s u Bibliji spomenutim Mesijom, jer je već Isus Krist obećao vladavinu koja će tisuću godina vladati nad Zemljom. (Vidi Otkrivenje 20:4, 6.)
U Hitlerovoj policijskoj državi bilo je opasno javno izraziti svoje neslaganje s pravcem nacističke partije. Tek kada su postali vidljivima putevi, ciljevi i izgredi tog režima, a posebno kad se počelo uviđati da je rat izgubljen, protivljenje se pretvorilo u otvoreni otpor.
Vrhunac otpora uslijedio je 20. srpnja 1944. kad je izvršen atentat na Hitlera. Neki od učesnika tog atentata u početku su i sami simpatizirali nacionalsocijalizam ili su ga aktivno podupirali. Točno 40 godina kasnije, 20. srpnja 1984. Hitler se ponovno pojavio u krupno tiskanim novinskim naslovima, kad je kancelar Savezne Republike Njemačke u jednom satu sjećanja odao počast svima koji su pogubljeni nakon tog neuspjelog atentata ili su na bilo koji drugi način postali žrtvama Hitlerove osvete.
Je li crkva pružila otpor?
Kako su se u to vrijeme ponašali crkveni vođe u Njemačkoj? Jesu li se okrenuli protiv Hitlera i nacionalsocijalizma? Kakvo je stajalište zauzelo katoličko svećenstvo? Za berlinskog biskupa Konrada Grafa Preysinga, rekao je novinar Klaus Scholder: “Graf Preysing, tada još biskup od Eichstatta, pripadao je nekolicini koja je od početka vidjela u Trećemu carstvu pokvareni i zločinački režim” (Naglašeno od nas). Njegov je otpor bio očevidan. Ostali članovi njemačke biskupske konferencije, među njima njen predsjednik, kardinal Bertram, nisu bili spremni otvoreno nastupiti protiv nacionalsocijalizma. Čak su mu pružali podršku. Stoga Scholder nastavlja: “Ta je lojalnost (prema Hitleru i nacionalsocijalizmu) neshvatljiva, nepodnošljiva.”
U redovima protestanata bio je pastor Martin Niemöller često označivan postojanim protivnikom nacističkog režima. S tim u vezi pisao je autor H. S. Brebeck: “Postojalo je samo jedno pitanje koje ga je dijelilo od Hitlerovih političkih ciljeva: ‘Tko upravlja crkvom? Sama crkva ili Partija?’ No, što se politike ticalo, bez oklijevanja je bio uz njega.” U jednom članku Frankfurter Allgemeinen, izašlom povodom Niemölerove smrti godine 1984. pisalo je: “Poput skoro svih vođa njemačkog protestantizma i on je u početku pozdravio Hitlerovo vodstvo, težeći za ponovnim oživljavanjem Njemačke.”
Jednako poučan bio je izvještaj u Allgemeinen Deutschen Sonntagsblatt, o kongresu koji je održala “Evropska baptistička federacija” 1984. godine u Hamburgu. “Povodom svog 150-godišnjeg jubileja izjasnila se prvi puta nakon svršetka II svjetskog rata o svom ponašanju prema Trećem carstvu. Dotada se u općinama ta osjetljiva tema gotovo potiskivala. ... a sada Njemačko savezno vodstvo ‘priznaje svoju krivicu’ ...: ‘Mi se nismo javno povezali s borbom (protiv nacionalsocijalizma) ... propustivši time javno se oduprijeti povredi Božjih zakona i uređenja. Žao nam je što smo kao Njemački savez često izvršavali ideološka naređenja onog vremena, ne pokazavši veću hrabrost u priznavanju istine i pravde’.”
Činjenice pokazuju da se samo neznatna manjina svećenika oduprla Hitlerovu režimu. A kad su to i učinili bilo je to obično prije zbog razočarenja ili radi crkvene politike, nego iz čisto biblijskih razloga. Istina je da većina od njih nije nikada vidjela suprotnost u tome da stane na stranu mesijanske vladavine Isusa Krista, pozdravljajući istovremeno sa ‘živio’ lažnog političkog mesiju “tisućugodišnjeg kraljevstva”. Loš primjer koji su dali svojim ponašanjem protivnom Pismu, oponašali su — na nesreću sviju — članovi njihovih općina. (Usporedi Matej 15:14.)
Grupa koja nije učinila kompromis
Ipak, postojala je u Njemačkoj grupa koja je hrabro poštivala kršćanska temeljna načela. Bili su to Jehovini svjedoci. Za razliku od svećenika i njihovih vjernika oni su odbili ulaziti u kompromise s Hitlerom i nacionalsocijalistima. Odbijali su prestupati Božje zakone, nisu bili spremni povrediti svoju kršćansku neutralnost u političkim stvarima. (Vidi Izaija 2:2-4; Ivan 17:16; Jakov 4:4.) Nisu pozdravljali Hitlera sa živio poput većine svećenika i njihovih štićenika.
Umjesto toga, Jehovini svjedoci su usvojili stajalište apostola Petra, koji je rekao za Isusa: “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti” (Djela apostolska 4:12; vidi također Psalam 118:8, 9; 146:3). Nitko od njih nije uprljao svoje ruke krvlju, jer nijedan nije sudjelovao u Hitlerovim vojnim akcijama, odbivši služiti u njegovoj vojsci (Ivan 13:35; 1. Ivanova 3:10-12).
Zbog svog beskompromisnog držanja prema Hitleru i nacionalsocijalizmu, Jehovini svjedoci su bili proganjani, na tisuće njih našlo se u koncentracionim logorima. Jaku vjeru i čistoću koju su pokazali unatoč neljudskoj brutalnosti, komentirala je Anna Pawelczynska, poljski sociolog, koja je preživjela ozloglašeni logor smrti u Auschwitzu. U svojoj knjizi Values and Violence in Auschwitz pisala je o Jehovinim svjedocima: “Ta mala grupa zatvorenika sačinjavala je ideološku snagu, kojom je izvojevala pobjedu u borbi protiv nacizma.” Označila ih je “malim otokom nepokolebljivog otpora usred terorizirane nacije”. Zatim nastavlja: “S jednakom su neustrašivošću nastupali i u logoru Auschwitz. Uspjelo im je zadobiti poštovanje svojih drugova u zatvoru ..., zatvorenika na položaju, pa čak i SS oficira. Svatko je znao da nijedan Jehovin svjedok ne bi izvršio nalog suprotan svom religioznom uvjerenju.” Autor završava: “Zbog svoje vjere Jehovini svjedoci su pružali pasivni otpor svakoj vrsti rata i nasilja.”
Ne, Jehovini svjedoci nisu ulazili u kompromis s Hitlerom i njegovim Trećim carstvom. Nisu polagali svoje pouzdanje i svoje nade niti u nacionalsocijalistički, ni u bilo koji drugi politički sistem ovog svijeta. Oni su se okrenuli nečem boljem, nego je to ljudska vladavina. Za razliku od svećenika i njihovih pristaša, oni nisu postali žrtvama nacionalsocijalističke ideologije.
Nešto mnogo bolje
I danas odbijaju Jehovini svjedoci polagati svoje povjerenje i svoje nade u političke ideologije bilo koje vrste. Oni odbijaju te ideologije između ostalog i zato, jer im je Bog obećao nešto bolje: od Boga stvorenu vladavinu, koja će uspostaviti pravedan, novi sustav stvari i tako riješiti sve probleme čovječanstva. Ta vladavina koja će vladati nad cijelom Zemljom je Božje kraljevstvo, koje je već uspostavljeno na nebu, a stoji pod vodstvom Mesije, Isusa Krista (Matej 6:9, 10; 2. Petrova 3:13).
1. veljače 1933. Hitler je održao svoj prvi govor preko radija. Hvalisavo je govorio o tome kako će promijeniti stanje u Njemačkoj, završivši s pozivom da se njemu i njegovoj Partiji dade vremena, a potom da se ocijene rezultati. Dvanaest godina nakon toga, njegova je “tisućugodišnja vladavina” sramno završila. Izrečena joj je presuda: Bila je to katastrofa, koja je po završetku rata ostavila duboke ožiljke iznakaženosti, u njegovu narodu, njegovoj zemlji i u svijetu.
Koliko li će drugačije djelovati tisućugodišnja vladavina u Bibliji spomenutog Mesije, Isusa Krista! A na završetku iste, ljudi će i zemlja u usporedbi s današnjim degeneriranim stanjem, biti jedva prepoznatljivi. Pročitaj sam opis toga u Otkrivenju 21:4, 5. A zatim si predstavi kako će se savršeni ljudi radovati životu na rajskoj Zemlji, na kojoj neće više biti terorističkih napada, ratova, pogubnih ideologija ili bilo čega drugoga što bi moglo krnjiti njihovu sreću! Zamisli i sebe među onima koji će živjeti pod tako divnim okolnostima! (Izaija 35:1-7; 65:17-25; 1. Ivanova 2:17).
[Istaknuta misao na stranici 15]
Većina katoličkih i protestantskih svećenika nije bila spremna otvoreno nastupiti protiv nacionalsocijalizma
[Okvir na stranici 15]
Svećenstvo je uprljalo svoje ruke krvlju, podupirući Hitlera
[Okvir na stranici 17]
Prava tisućugodišnja vladavina bit će uspostavljena kroz Božje kraljevstvo