Rat — zašto?

JESTE li se ikad upitali zašto narodi ratuju? Ako otkrijemo odgovor na to pitanje, tada možemo otkriti i ključ ka miru.

Možda reagirate slično kao John Stoessinger (Džon Stesindjer), profesor političkih znanosti: “Čitao sam da ratove uzrokuju nacionalizam, militarizam, blokovski sistemi, ekonomski faktori ili neka druga neživa apstrakcija koju ja ne razumijem ... Pitam se da li to može biti istina ... Na koncu ratove su započinjali ljudi. Ipak se toj dimenziji osobnosti (ljudske) rijetko pridaje dovoljno težine u tradicionalnim knjigama o ratu” (naglašeno od nas). Očito je da se ljudski element u ratu ne može zanemariti.

U svojoj knjizi “Razvoj rata”, profesor Otterbein (Oterbajn) dolazi do sličnog zaključka kad kaže da “uzrok ratova leži u odlukama ljudi koji su članovi organizacija, bilo da su to militarističke organizacije ili vladajuća tijela.” No, koji su motivi rata? Prema njegovoj studiji, oni su u osnovi slijedeći: politička prevlast, teritorij, grabež, prestiž, obrana i osveta.

Rat — u našim genima?

Nude se mnoge teorije da bi se objasnili uzroci rata. Na primjer, oni koji vjeruju u evoluciju gledaju na čovjeka samo kao na viši oblik životinje koji još uvijek u sebi nosi agresivne i obrambene reflekse životinjskog svijeta. Oni tvrde da je agresija prirođena čovjeku i da se nalazi u njegovim genima. Zoolog Irenaus Eibl-Eibesfeldt je napisao u knjizi “Biologija mira i rata” slijedeće: “Naši najbliži rođaci, veliki majmuni, imaju znatan agresivni potencijal i također čuvaju teritorij... To snažno ukazuje na to da naša ljudska agresivnost može biti staro naslijeđe od primata”.

Konrad Lorenz, austrijski utemeljitelj suvremene etologije (proučavanje životinjskog ponašanja) tvrdi da čovjek ima agresivni poriv koji je njegov “najmoćniji motivacioni instinkt koji ga tjera da ratuje” — “0 agresiji”.

S druge strane, Sue Mansfield (Sju Mensfild), profesor povijesti dovodi u pitanje taj zaključak rekavši: “Premda je većina kultura u prošlim vremenima bila uključena u rat, većina ljudi nije sudjelovala”. Činjenica da vlade moraju pribjeći obaveznoj regrutaciji za vojsku također ukazuje na to da ljudi u općenitom na agresiju i ubijanje ne gledaju uvijek s velikim entuzijazmom, niti se na njih može gledati kao na refleksne reakcije. Profesor Mansfield dodaje: “Uistinu, činjenice iz povijesti pokazuju da je ratovanje obično bilo iskustvo manjine.”

U novije vrijeme je ta manjina visoko osposobljena i preduvjetovana. Uz to su, razvojem artiljerije, bombi i projektila, rat i ubijanje postali manje osobni. Nasuprot ratovima iz prošlosti, specijalizirana manjina danas može ubijati a da zapravo i ne vidi i ne poznaje svoje žrtve. Međutim, kakva može ljudima biti motivacija za borbu ako ne poznaju svoje neprijatelje?

Uloga propagande

Ponekad se svađaju susjedi. Ali, to rijetko dovodi do krvoprolića. Kao prvo zakoni zemlje zabranjuju napad i ubijanje drugih građana. Ali, u vrijeme rata se ta zabrana ne odnosi na građane protivničke zemlje, čak i ako ljudi u općenitom i ne poznaju svoje “neprijatelje”. Sve što znaju o neprijatelju je ono na što su bili navedeni da povjeruju od strane politički kontroliranih medija koji su ih time kao žličicom nahranili.

To je životna činjenica u svakoj zemlji. Kao što je pisao Irenaus Eibl-Eibesfeldt: “Javno mnijenje oblikuju interesne grupe (političari, tvorničari oružja, vojska) koje varaju birače dajući im lažne ili jednostrane informacije”. U sličnom tonu je pisao i povjesničar H. E. Barnes: “Od ratova u vrijeme francuske revolucije... opsežna i natječuća propaganda se nastavlja i znatno se povećava da bi zaštitila rat protiv razumljivog neslaganja suprotstavljanja i činjenične analize zaključaka”.

Kao posljedica, “praktički se svakoga može uvjeriti i svakim se može manipulirati na takav način da će on više ili manje dobrovoljno ući u situaciju u kojoj mora ubijati i možda poginuti” (“Rat” od Gwynnea Dyera). Tako, uz pomoć svoje političke i ekonomske moći, “elita” može kontrolirati medije kako bi pripremila mase za krvoproliće.

Adolf Hitler i Joseph Goebbels, vođe vladajuće nacističke elite, bili su prilično svjesni važnosti kontrole misli i varanja masa. 24. IX 1939. g. je Adolf Hitler jednoj grupi visokih oficira objasnio svoje planove za napad na Poljsku: “Dat ću jedan propagandistički uzrok za napad. Nije važno da li je uvjerljiv ili ne... U započinjanju i vođenju rata nije važno ono što je ispravno nego pobjeda”.

Prema tome, jasno je da treba stvoriti motiv za to da jedan narod ustane protiv drugog. No, koji su ključni elementi u stvaranju ratne groznice?

Tko stvara odluke?

Austrijski ekonomist Schumpeter je napisao: “Orijentacija prema ratu je uglavnom pothranjena unutrašnjim interesima vladajuće klase, ali također i utjecajima svih onih koji imaju osobnu korist iz ratne politike, bilo ekonomsku ili društvenu”. Ova vladajuća klasa je definirana kao “elita koja je u svim vremenima uključena u pokušaj manipuliranja drugim elementima populacije, ili samim javnim raspoloženjem, tako da podržava svoju moć” — “Zašto rat?” od profesora Nelsona i Olina.

Svaki narod ima svoju vladajuću klasu, čak i ako je ta grupa možda razdijeljena u različite političke stranke. Međutim, mnogi zapažaju da moć i vojne elite ne bi trebalo podcijeniti. Prijašnji ambasador SAD John K. Galbraith opisuje vojsku kao “daleko najmoćniji od autonomnih procesa u vladi”. On nastavlja: “Snaga vojske ne obuhvaća samo značajne izvore moći, nego ... sva sredstva za njeno jačanje... Više od svakog drugog iskazivanja sile u naše vrijeme ona je uzrokom velikog javnog nespokojstva”.

Galbraith svoju misao potkrepljuje osvrtom na vojno uređenje Sjedinjenih Država koje ima sredstva koja “daleko nadmašuju svaki sličan izvor moći; ona obuhvaćaju ne samo ono što je dostupno vojnim službama i civilnom vojnom etablismanu, nego i ono što odlazi za vojnu industriju”. Bez sumnje slična situacija postoji i u Sovjetskom Savezu i mnogim drugim zemljama. I tu leži opasnost koja bi mogla dovesti do rata i uzajamnog uništenja — u tome da bi moć vojske mogla nadjačati političku moć. Kako religija utječe na rat?

Iako moć religija u mnogim zemljama slabi, kler može biti uključen u elitnu grupu koja donosi odluke. Nadalje, religija je bila i još jest motivirajuća sila koja stoji iza nekih ratova. Jedan jasni primjer je šiitski muslimanski Iran koji vodi rat sa sunskim muslimanskim Irakom.

Jedna slična situacija postoji i u sukobu između Indije i Pakistana. Profesor Stoessinger kaže: “Najokrutniji religiozni rat u povijesti nije bio ni križarski rat kršćana protiv Islama niti Tridesetogodišnji rat katolika protiv protestanata. To je bio rat Hindusa protiv Muslimana u dvadesetom stoljeću”. Do čega je dovelo to rastuće neprijateljstvo? Do razdvajanja Indije i Pakistana 1947. g. Prva posljedica je bila “ogromna razmjena stanovništva, vjerojatno najmasovnija u povijesti. Preko 7 milijuna Hinusa, u strahu od progonstva u Pakistanu, mahnito je tražilo sklonište u Indiji a sličan broj Muslimana bježao je iz Indije u sigurnost pakistanskog tla. Mnogo je nasilja i krvoprolića stvorila religiozna mržnja popraćena tom razmjenom stanovništva” — “Zašto narodi ratuju”.

Kroz povijest je svećenička klasa bila dragovoljni suradnik vladajuće elite. U vrijeme rata su religiozni vođe pobožno blagosiljali oružje i vojske na obje strane u ime Boga, premda su često ispovijedali istu religiju. To huljenje je mnoge okrenulo od religije i Boga.

Nacionalizam — “sveti egoizam” koji razdijeljuje

Ponekad se ljudi ne slažu s ratom. Na temelju čega onda vladari tako lako nagovaraju narod da podupire njihove ciljeve? S tim problemom su se suočile Sjedinjene Države u Vijetnamu. I što je učinila vladajući elita? Galbraith odgovara: “Vijetnamski rat je u Sjedinjenim Državama izazvao najopsežnije napore u pravcu socijalnog kondicioniranja (prilagođavanja javnog mnijenja) u suvremeno doba. Nije se štedilo na tome da se rat američkoj javnosti učini nužnim i prihvatljivim”. A to ukazuje na najprikladnije oruđe da se narod omekša za rat. Koje je to oruđe?

Profesor Galbraith ponovo daje odgovor: “Škole u svim zemljama utuvljuju u glavu principe patriotizma ... Kondicioniranje koje zahtijeva od svih da se okupe oko zastave je od naročite važnosti u zadobijanju podložnosti prema vojnoj i vanjskoj politici”. Ovo sistematsko kondicioniranje prevladava kako u socijalističkim zemljama tako i u zemljama Zapada.

Charles Yost, veteran u Ministarstvu vanjskih poslova SAD, ovako je to izrazio: “I dalje traje primarni uzrok nesigurnosti naroda, obilježje zbog kojeg su narodi najviše ponosni — njihova suverena neovisnost, njihov ‘sveti egoizam’, njihova nepodložnost bilo kakvim interesima koji su, širi ili viši od njihovih vlastitih”. Taj “sveti egoizam” sažet je u razdijeljujućem nacionalizmu, u pogubnom učenju da je neki narod superioran svim drugim narodima.

Povjesničar Arnold Toynbee je pisao: “Duh nacionalizma je gorki ferment novog vina demokracije u starim bocama plemenskih zajednica”. U knjizi “Moć i besmrtnost” dr Lopez-Reves piše: “Suverenost je glavni uzrok suvremenog rata;... ukoliko se ne promijeni, sistem suverenih naroda-država izazvat će III svjetski rat”. Naglašavanje nacionalizma i suverenosti poriče osnovni opći pojam da svi pripadamo istoj ljudskoj obitelji, bez obzira na jezične ili kulturne razlike. A to poricanje dovodi do rata.

Da, stručnjaci mogu davati svakovrsna objašnjenja o tome zašto čovjek sistematski uništava svoju vlastitu vrstu. Međutim, postoji jedna, primarna činjenica koju većina komentatora ignorira.

Skriveni uzrok rata

Povijest rata i njegovi uzroci ne bi se trebali razmatrati a da se ne uzme u obzir jedan mnogo veći sukob koji je snažno utjecao na čovječanstvo. Biblija ga jasno opisuje. Ta stara knjiga pokazuje da se jedna moćna duhovna osoba, potaknuta sebičnom željom, podigla nasuprot Bogu (Job 1:6-12; 2:1-7). Ta osoba je inicirala/potakla pobunu na nebu i na Zemlji i zajedno s tim na ljudsku obitelj dovela neposlušnost, nesavršenstvo, grijeh i smrt (1. Mojsijeva 3:1-7). Tako je Isus, dok je bio na Zemlji, označio svoje religiozne neprijatelje ovim riječima: “Vi ste od svog oca đavla ... On je bio krvnik ljudski od svoga početka i nije čvrsto stajao u istini, jer istina nije u njemu... On je lažac i otac laži” (Ivan 8:44, NS).

Ovo buntovničko duhovno stvorenje, sotona (što znači protivnik), đavo (što znači optužitelj, klevetnik), vladao je i razdijelio narode kroz tisuće godina. Ostvario je nevidljivu vlast nad narodima preko političkih sila. Kakvu osnovu imamo da to tvrdimo? Činjenica je da je kušajući Krista bio u mogućnosti pokazati mu “sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu”, a zatim je rekao: “Sve ću ti ovo dati ako padneš i učiniš prema meni čin obožavanja”. Krist nije opovrgao sotoninu vlast nad “svim kraljevstvima svijeta”. Odbio je kušnju, rekavši: “Jehovu svog Boga obožavaj i njemu jedinome prinosi svetu službu” (Matej 4:1, 8-10, NS).

Svakim mogućim političkim lukavstvima i smicalicama sotona je odvratio čovječanstvo od jedinog pravog puta mira. Velika većina čovječanstva odana je političkim sistemima koji su, u pravilu, antagonistički/neprijateljski. Oni neće i ne mogu ostvariti istinski mir za ljude, jer su pod utjecajem krivog boga — boga koji “zavodi čitavu nastanjenu Zemlju” — sotone. Kao posljedica oni, eksplicitno ili implicitno, odbijaju svaki pravi put ka miru (Otkrivenje 12:9; 2. Korinćanima 4:4).

No, vi biste mogli pitati: ‘Koji je pravi put da bi se mir učinilo stvarnošću? Što će izazvati takvu jednu transformaciju? I što ja moram učiniti da bih naslijedio doživio taj mir?’ Slijedeći članak će razmotriti ta pitanja.

[Slika na stranici 5]

Religija još uvijek uzrokuje ratove, kao što to pokazuje sukob Iran-Irak