Kako je započeo život na Zemlji?
Jedan čovjek traži odgovor
KAD sam bio mali znao sam odgovor. Bog je stvorio život. Roditelji su me to učili iz Biblije. Kad sam odrastao promatrao sam život oko sebe. Bio sam zapanjen. Srce mi je bilo puno divljenja.
Ljetno cvijeće je umiralo ujesen, ali je iza sebe ostavilo sjemenje iz kojeg je izraslo novo cvijeće na proljeće. Biljni sok u drveću otišao je pod zemlju, ali mjesecima kasnije vratio se da bi gole grane obukao u zeleno. Svisci na poljima pobjegli su u svoje rupe i prespavali zimu, ali su bili ponovo vani s povratkom toplih sunčanih dana. Par ptica modrovoljki koji se ugnijezdio u šupljini željeznog stupa u našem dvorištu ujesen je odletio na jug, ali se u proljeće vratio na isti taj stup da bi podigao novu obitelj. S divljenjem sam promatrao formacije gusaka koje se letjele na jug i oduševljeno slušao njihovo neprekidno gakanje — i pitao se čemu svo to čavrljanje.
Što sam više učio o životu, to sam u njemu više opažao stvaralačku ruku, to sam više uviđao da je za sve to potreban Majstor i Kreator o kojem su mi pričali roditelji.
Nije potreban kreator?
No, u srednjoj školi su mi rekli da nije potreban kreator: ‘Sve je to nastalo slučajno. Kemijske tvari u primitivnoj Zemljinoj atmosferi preoblikovale su se pod utjecajem munja i ultraljubičastih zraka, njihovi atomi su se presložili i oformili složene molekule, te se konačno pojavila živa stanica. Ona se počela umnožavati i nasumce su se dešavale promjene, a tisućama milijuna godina kasnije život je u desecima tisuća oblika prekrio Zemlju. Čovjek je konačni produkt toga’.
Evolucija je iz njihovih ustiju zvučala tako jednostavno. Možda čak prejednostavno. Držao sam se svog vjerovanja u stvaranje, ali nisam želio biti lakovjeran. Želio sam logički prosuditi stvar, imati otvorene misli, saznati istinu. Počeo sam čitati znanstvena izdanja. Mnogo sam iz njih naučio. Oči su mi se više nego ikad otvorile obzirom na čuda prirode. Što sam više učio više sam bio zadivljen. No, što sam više u svemu tome sagledavao kreaciju, to su više moje misli prezale od toga da vjerujem kako su slučajne promjene i slijepa slučajnost mogle stvoriti ono što visokoumni ljudi u svojim laboratorijima ne mogu ponoviti — oni ne mogu stvoriti čak ni najmanju bakteriju, a da ne govorimo o cvijeću, pticama modrovoljkama, V formaciji gusaka ...
Tokom godina školovanja, kako u srednjoj školi tako i na univerzitetu, posvetio sam se svakoj nauci koja mi je bila dostupna — kemiji, fizici, biologiji, matematici. Zatim sam nastavio čitati knjige i časopise evolucionista. Još uvijek je to bilo neubjedljivo. Izjave evolucionista izrečene su tako glatko, previše glatko obzirom na slabe dokaze koji su ih pratili.
To je bilo prije nekoliko godina. Sada možda ima više dokaza a manje tvrdnji. Možda je sada vrijeme za jedan drugačiji pogled. Usredotočio sam se na jedan drugi aspekt — kako je život započeo na Zemlji. Konačno, ako evolucija ne može dokazati kako je nastala prva živa stanica, kako će poduprijeti svoju tvrdnju o nastajanju živih stvorenja s bilijunima stanica — i tebe i mene, koji svaki imamo stotinu bilijuna stanica?
Za svoje istraživanje sam odabrao nedavno izašle knjige znanstvenika s besprijekornim svjedodžbama — sve samih evolucionista. Prihvatio bih ovdje Isusov način ophođenja s lažnim religionistima: “Po svojim ćeš riječima biti proglašen pravednim i po svojim ćeš riječima biti osuđen” (Matej 12:37, NS). Moje istraživanje se ograničilo na glavne korake evolucije na putu ka životu: 1. prvobitnu atmosferu, 2. organsku juhu, 3. proteine, 4. nukleotide, 5. nukleinske kiseline zvane DNK, i 6. membranu.
Pretpostavke o prvobitnoj atmosferi
U početku je bilo potrebno da atmosfera na prvobitnoj Zemlji, bombardirana munjama i ultraljubičastim zrakama, stvori jednostavne molekule koje su potrebne za život. Godine 1953. je Stanley Miller izvjestio o upravo takvom eksperimentu. On je načinio umjetnu atmosferu bogatu hidrogenom, kroz nju proveo električnu iskru i proizveo 2 jednostavnije aminokiseline od 20 njih koje su potrebne za izgradnju proteina.1 Nitko, međutim, ne zna kako je izgledala prvobitna atmosfera.2 Zašto je Miller odabrao upravo ovakvu? On je priznao da je imao predubjeđenje u korist takve atmosfere jer se jedino u takvoj atmosferi “odigrava sinteza sastojaka od biološkog interesa”.3
Utvrdio sam da su eksperimenti često montirani tako da daju željene rezultate. Mnogi znanstvenici priznaju da eksperimentator može ‘prilično manipulirati rezultatima’ i da je ‘njegova inteligencija uključena kao predubjeđenje prilikom eksperimenata’.4 Millerova atmosfera je korištena u većini eksperimenata koji su nakon toga uslijedili, ne zato što je to bilo logično ili čak vjerojatno, nego zato što se to “moglo lako sprovesti u evolucionističkim eksperimentima” i zato što je to “preporučivao uspjeh laboratorijskih eksperimenata”.5
Bilo kako bilo, evolucionisti su pozdravljali Millerovu majstoriju kao veliki prodor prema naprijed. Uslijedili su mnogi eksperimenti uz korištenje raznih energetskih izvora i različitih materijala. Kroz mnogo manipulacije i krivotvorenja, i zanemarujući uvjete koji postoje u prirodnoj okolini, znanstvenici su u svojim kruto kontroliranim laboratorijskim eksperimentima dobili dodatne organsko kemijske spojeve koji su relevantni životu. Od Millerovog krtičnjaka načinili su Mount Everest. To je otvorilo put tvrdnji da su se cigle u zgradi života nagomilale u organskoj juhi u oceanu. No, jesu li doista?
Organska juha je mit
Millerov krtičnjak je razrušen, a time je pao i Mount Everest. Miller je koristio iskru da bi razgradio jednostavne kemijske spojeve u svojoj atmosferi i omogućio formiranje aminokiselina. No, ta iskra bi još brže razgradila aminokiseline! Tako je Miller ponovo montirao svoj eksperiment: U svojoj aparaturi je načinio zamku kako bi pospremio kiseline čim se one formiraju i da bi ih sačuvao od iskre. Znanstvenici, međutim, tvrde da su na prvobitnoj Zemlji aminokiseline izbjegle munje i ultraljubičaste zrake tako što su zaranjale u ocean. Tako evolucionisti žele sačuvati juhu.
No, to je bezuspješno, i to iz nekoliko razloga. Aminokiseline nisu postojane u vodi i u starom oceanu njih bi bilo samo u neznatnim količinama. Da je organska juha ikad postojala, neki njeni sastojci bili bi sačuvani u sedimentnim stijenama, no unatoč 20-godišnjem istraživanju “najstarije stijene ne pružaju nikakav dokaz o jednoj prebiotičnoj juhi”. Međutim, “postojanje prebiotične juhe je ključno”. Zato “pravi šok predstavlja saznanje da nema apsolutno ni jednog pozitivnog dokaza za njeno postojanje”.
Šanse za stvaranje proteina
Priznajmo da postoji juha koju priroda ne priznaje: U toj juhi ima na milijune aminokiselina, na stotine različitih vrsta, od kojih oko polovica njih ima lijevu formu, a polovica desnu. Hoće li se aminokiseline sada povezati u dugačke lance da bi oformile proteine? Hoće li u toj juhi između stotina vrsta biti slučajnošću odabrano samo 20 vrsta koje su potrebne, ili hoće li one tada biti poredane u ispravnom redoslijedu za svaki pojedini protein i u točnom obliku koji je potreban za svakog od njih?7 To će se desiti samo čudom.
Jedan tipični protein ima oko stotinu aminokiselina i sadrži mnogo tisuća atoma. U svojim životnim procesima stanica koristi se oko 200 000 proteina. Dvije tisuće njih su enzimi, posebni proteini bez kojih stanica ne može preživjeti. Kakve su šanse da se ti enzimi nasumce oforme u juhi — ako postoji juha? Jedna mogućnost je 1040000. To je broj 1 sa 40 000 nula. Kad bi se to potpuno ispisalo, ispunilo bi to 14 stranica ovog časopisa. Ili, drugačije izraženo, šanse su jednake kao kad bi bacali kocku i 50 000 puta zaredom dobili šesticu!
Sada sam shvatio da tučem mrtvog konja. No, nastavio sam. Ako pretpostavimo da nam je juha doista dala proteine, što je onda s nukleotidima? Leslie Orgel s instituta Salk u Californiji ukazao je na to da su nukleotidi “jedan od najvećih problema u prebiotičnoj sintezi”.9 Oni su potrebni za izgradnju nukleinskih kiselina (DNK, RNA), koje također predstavljaju nepremostivu poteškoću. Proteini se ne mogu okupiti bez nukleinskih kiselina, niti se nukleinske kiseline mogu oformiti bez proteina.10 To je stara zagonetka ogrnuta u kemijski ogrtač: Što je bilo prvo, kokoš ili jaje?
No, pomaknimo tu goru na stranu i dopustimo profesoru kemije na sveučilištu New York i specijalistu za istraživanja DNK, evolucionistu Robertu Shapiru, da obrazloži kakva je vjerojatnost postojala za formiranje nukleotida i nukleinskih kiselina u prvobitnoj zemaljskoj okolini:
“Kad se god dvije aminokiseline sjedine, oslobađa se jedna molekula vode. Dvije molekule vode moraju biti oslobođene kad se iz svojih komponenata sastavi nukleotid, a dodatna voda oslobađa se onda kad se kombinacijom nukleotida formiraju nukleinske kiseline. Nažalost, formiranje vode u okolini koja je nje puna predstavlja u kemijskom pogledu isto što i nositi pijesak u Saharu. To je nepoželjno i zahtijeva potrošnju energije. Takvi procesi se ne dešavaju tako lako sami od sebe. U stvari, spontano se javljaju obrnute reakcije. Voda zadovoljno napada velike biološke molekule. Ona razdvaja nukleotide, lomi veze šećera i fosfata i kida baze za šećere.” 11
Završni korak od šest navedenih je membrana. Stanica bez nje ne može postojati. Ona mora biti zaštićena od vode, a to upravo čine vodoodbojne masnoće u membrani.12 No, da bi se formirala membrana, potreban je “proteinski sintetički aparat”, a on može funkcionirati samo onda kad se nalazi u okviru membrane.13 Opet problem kokoši i jajeta!
Molekularnoj biologiji je odzvonilo
San evolucionista bio je otkriće superjednostavne prvobitne žive stanice. Taj san biologije pretvorio se u noćnu moru. Michael Denton, specijalist u molekularnoj biologiji, objavio je njeno posmrtno zvono:
“Molekularna biologija je pokazala da su čak i najjednostavniji živi sistemi na Zemlji danas, bakterijske stanice, krajnje složeni. Premda bakterijske stanice mogu biti zapanjujuće od 1012 g, svaka od njih je zapravo jedna mikrominijaturizirana tvornica koja sadrži na tisuće izvanredno kreiranih dijelova zamršene molekularne mašinerije, koja se opet sastoji od stotine tisuća milijuna atoma, što je sve daleko kompliciranije nego bilo ikakav stroj kojeg je načinio čovjek i što se apsolutno ne može usporediti ni sa čime u neživom svijetu.
Molekularna biologija je također pokazala da je osnovna struktura staničnog sistema u osnovi ista kod svih živih sistema na Zemlji, od bakterije do sisavaca. U svim organizmima su uloge DNK, RNA i proteina identične. Značenje genetskog koda je također praktički identično u svim stanicama. Veličina, strkutura i raspored komponenti proteinske sintetske mašinerije praktično je isti kod svih stanica. Prema tome, što se tiče njihove osnovne biokemijske strukture, ne može se smatrati primitivnim ili naslijeđenim u odnosu na bilo koji drugi sistem, a ne postoji ni najmanji empirijski nagovještaj evolucionog slijeda među svim tim zadivljujuće različitim stanicama na Zemlji”.14
Stoga ne iznenađuje da je Harold Morowitz, fizičar s univerziteta Yale, izračunao da je vjerojatnost da se slučajnim promjenama dobije najjednostavnija živa bakterija 1 naprama 1 sa 100 000 000 000 nula. “Taj je broj tako velik”, kaže Shapiro, “da bismo za njega, ako bismo ga htjeli napisati u konvencionalnom obliku, trebali nekoliko stotina tisuća knjiga”. On iznosi optužbu da znanstvenici koji su se posvetili kemijskoj evoluciji života zanemaruju dokaze i “odlučili su da se toga čvrsto drže i oko toga ne postavljaju pitanje, učinivši na taj način od toga mitologiju.”15
Jedna naučnica koja se specijalizirala za staničnu biologiju kaže da je prije nekoliko milijuna godina “samo jedna stanica mogla praviti oružje, priskrbljivati si hranu, probavljati je, izbacivati štetne tvari, kretati se, graditi kuće, obavljati seksualnu aktivnost, bilo na ispravan ili na bizaran način. Ta stvorenja još uvijek postoje. Protisti — kompletni i čitavi organizmi, premda ih sačinjava samo jedna stanica s mnogo talenata, ali koji nemaju tkiva, organa, srca i mozga — doista imaju sve što imamo i mi”. Ona govori o jednoj stanici koja sudjeluje u “onih nekoliko stotina tisuća istovremenih kemijskih reakcija koje sačinjavaju život”.16
Kakva nevjerojatna gužva kemijskog prometa unutar te mikroskopske stanice, a ipak sve se odvija bez zastoja u prometu! Očito je za sve to potreban Majstor Kreator vrhunske inteligencije. Informacijski sadržaj šifriran u jednoj čestici DNK teži “manje od nekoliko tisuća milijuntina grama”, a to je dovoljno “da odredi tako složen organizam kao što je čovječji”.17 Kad bi se sadržaj informacija jedne jedine stanice ispisao, “on bi ispunio tisuću knjiga od kojih svaka ima 600 stranica”.18 Kako je to zapanjujuće! Inteligencija koja je daleko iznad naših moći razumijevanja apsolutni je imperativ za započinjanje života na Zemlji.
Moj zaključak nakon svega ovoga je slijedeći: Bez prave atmosfere nema organske juhe. Bez organske juhe nema aminokiselina. Bez aminokiselina nema proteina. Bez proteina nema nukleotida. Bez nukleotida nema DNK. Bez DNK nema stanice koja se reproducira. Bez membrane nema žive stanice. A bez mudrog kreiranja i upravljanja nema života na Zemlji.
No, znanstvenici su učinili veliku uslugu onima koji vjeruju u stvaranje. Njihova otkrića o životu snažno su ojačala moju vjeru u stvaranje, te sada s produbljenim cijenjenjem čitam poslanicu Rimljanima 1:20, 21, 28: “Otkad je Bog stvorio svijet, njegova vječna moć i božanstvo — premda nevidljivi — prisutni su da bi um mogao vidjeti ono što je on načinio. Zato takvi ljudi nemaju izgovora... Iz logike su načinili glupost i zatamnjeni su im prazni umovi ... Drugim riječima, budući da su odbili vidjeti ono što je razumno da bi priznali Boga, Bog ih je prepustio njihovim vlastitim iracionalnim idejama i njihovom monstruoznom ponašanju” (The Jerusalem Bible).
Istraživanje me uvjerilo da je istina ono što su me učili moji roditelji: Jehova Bog jedini je “izvor života” (Psalam 36:9). (Napisao član odbora za pisanje časopisa Probudi se!)
Izvori:
1. “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika o stvaranju života na Zemlji”, od Roberta Shapira, 1986, str. 105; “Život”, od Francisa Criska, 1981, str. 77.
2. “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, str. 96, 97.
3. “Porijeklo života na Zemlji”, od Stanleva L. Millera i Leslija E. Orgela, 1974 str. 33.
4. “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, str. 103.
5. “Technology Review”, april 1981, R. C. Cowen, str. 8; “Science 210”, R. A. Kerr, 1980, str. 42. (Oba citata uzeta iz knjige “Misterij porijekla života: Procjenjivanje sadašnjih teorija”, 1984, str. 76).
6. “Evolucija: Teorija u krizi”, od Michaela Dentona, 1985, str. 260, 261, 263; “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, Str. 112, 113.
7. “Evolucija: Teorija u krizi”, str. 234-238.
8. “Inteligentni svemir”, od Fireda Hoyla, 1983, str. 12-17.
9. “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, str. 186.
10. “Evolucija: Teorija u krizi”, str. 238; “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, str. 134, 138.
11. “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, Str. 173, 174.
12. Isto, str. 65.
13. “Evolucija: Teorija u krizi”, str. 268, 269.
14. Isto, str. 250.
15. “Porijeklo: Priručnik jednog skeptika”, str. 32, 49, 128.
16. “Središte života”, od L. L. Larisona Cudmora, 1977, str. 5, 13, 14.
17. “Evolucija: Teorija u krizi”, str. 334.
18. “National Geographic”, septembar 1976, str. 357.
[Okvir/slika na stranici 11]
Što je bilo prvo?
Jaje dolazi iz kokoši, ali kokoš dolazi iz jajeta.
Proteini se ne mogu stvarati bez nukleinskih kiselina, ali nukleinske kiseline se ne mogu stvarati bez proteina.
Membrana se ne može formirati bez proteinskog sintetskog aparata, ali se taj aparat ne može formirati bez membrane.
[Slika na stranici 13]
Stotine tisuća kemijskih reakcija dešava se istovremeno u svakoj živoj stanici — bez zastoja u prometu!
[Slika na stranici 14]
Informacije u jednoj jedinoj stanici ispunile bi tisuću knjiga od po 600 stranica.