Kad činjenica nije činjenica
Činjenica je nešto što je izvan sumnje. To je stvarnost, objektivna realnost. Zasnovana na čvrstim dokazima.
Teorija je nešto nedokazano, ali što se ponekad pretpostavi kao istinito u svrhu dokazivanja. Nju tek treba dokazati kao činjeničnu. Ipak, ponekad se ponešto što je samo teorija proglasi činjenicom.
Teorija o organskoj evoluciji potpada pod tu kategoriju.
ČASOPIS “The New York Times” od 30. 9.1986. objavio je članak njujorškog sveučilišnog profesora Irvinga Kristola. On smatra da, ukoliko bi se evoluciju u školama smatralo teorijom, što jest, a ne činjenicom, što nije, tada ne bi dolazilo do polemika između evolucije i kreacionizma. Kristol je rekao slijedeće: “Isto tako, ne treba sumnjati u to da je taj pseudoznanstveni dogmatizam izazvao sadašnju religioznu reakciju”.
“Iako se tu teoriju obično smatra utvrđenom znanstvenom istinom”, kaže Kristol, “ona to uopće nije. U njoj ima previše praznina. Geološki dokazi nam ne daju spektar međuvrsta koje bismo očekivali. Štoviše, laboratorijski eksperimenti pokazuju kako je blizu nemogućega jednu vrstu razviti u drugu, čak i uz selektivan rasplod i neke genetske mutacije. ... Postepeno preoblikovanje populacije jedne vrste u drugu biološka je pretpostavka, a ne biološka činjenica”.
Taj je članak dirnuo u živac harvardskog profesora Stephena Jaya Goulda, gorljivog pobornika evolucije kao činjenice, a ne samo teorije. Njegovo pobijanje Kristolovog članka objavljeno je u populariziranom znanstvenom časopisu “Discover” od siječnja/januara 1987. Njegov članak pokazuje upravo takav dogmatizam kakvog Kristol ne odobrava.
U svom protestnom eseju Gould je na desetke puta ponovio svoju tvrdnju da je evolucija činjenica. Nekoliko primjera: Darwin je utvrdio “činjenicu evolucije”. “Činjenica evolucije je dobro utvrđena kao i sve drugo u nauci (tako sigurna kao okretanje Zemlje oko Sunca)”. Kad je Darwin umro, “skoro svi misaoni ljudi prihvatili su činjenicu evolucije”. “Evolucija je utvrđena kao znanstvena činjenica (odmah ću iznijeti razloge). “Činjenica evolucije počiva na opsežnim podacima koji se grubo mogu svrstati u tri kategorije”.
Kao prvu od te “tri kategorije” “opsežnih podataka”, Gould navodi, kao “direktan dokaz” za evoluciju, male promjene unutar nekih vrsta moljaca, vinskih mušica i bakterija. Ali, takve varijacije unutar vrsta nebitne su za evoluciju. Problem evolucije je promjena jedne vrste u drugu. Gould uzdiže Theodosiusa Dobzhanskog kao “najvećeg evolucionista našeg stoljeća”, ali upravo Dobzhansky odbacuje Gouldovu gornju tvrdnju kao nebitnu, irelevantnu.
Obzirom na Gouldove vinske mušice, Dobzhansky kaže da mutacije “obično dovode do smanjivanja, slabljenja ili nestajanja nekih organa. ... Mnoge su mutacije zapravo smrtonosne za njihove nosioce. Mutanti koji su po snazi jednaki normalnoj mušici u manjini su, a mutanti koji bi doveli do velikih poboljšanja normalne organizacije u normalnoj okolini nepoznati su”.
“Science”, službeni časopis Američkog udruženja za unapređenje znanosti, također je pobio Gouldovu tvrdnju: “Vrste doista imaju sposobnost da pretrpe manje modifikacije fizičkih i drugih karakteristika, ali to je ograničeno i u dužoj perspektivi to se odražava u osciliranju oko prosječnosti (položaju koji je na oko pola puta između ekstrema)”. I kod biljaka i kod životinja varijacije unutar vrsta će oscilarati, ili kretati se, poput kuglica u staklenom vrču – varijacije se zadržavaju unutar granica vrsta upravo kao što se kuglice zadržavaju u vrču kojeg ljuljamo. Upravo kao što kaže biblijski izvještaj o stvaranju, neka biljka ili životinja može varirati, ali njena reprodukcija je ograničena ‘prema njenoj vrsti’ (1. Mojsijeva 1:12, 21, 24, 25).
Kao drugu od svoje tri kategorije, Gould nudi velike mutacije: “Imamo direktne dokaze o velikim promjenama, i to na temelju nizova fosilnih zapisa”. Time što govori o velikim promjenama, tako što se jedna vrsta pretvorila u drugu u nekoliko velikih skokova, on izbjegava potrebu za nepostojećim prijelaznim fosilima. No, time što prelazi s malih promjena na velike skokove on ide iz tave u vatru.
Kristol to ovako komentira: “Nama jednostavno nisu poznati nikakvi takvi ‘kvantumski skokovi’ koji stvaraju nove vrste, budući da većina genetskih mutacija djeluje nasuprot preživljavanju pojedinca”. A Gouldov “najveći evolucionista našeg stoljeća”, Theodosius Dobzhanskv, slaže se s Kristolom. Njegova tvrdnja da su mnoge mutacije smrtonosne naročito je istinita kod velikih, skokovitih mutacija; isto tako su značajne njegove riječi da su ‘mutacije koje dovode do velikih poboljšanja nepoznate’. Zbog nedostatka dokaza za ove velike promjene, Gould se vraća na staru i otrcanu izliku evolucionista: “Naši fosilni zapisi su tako nepotpuni”.
Gould, međutim, kao “direktni dokaz velikih promjena” nudi ono što on naziva “divnim primjerima”, naime, “ljudsku evoluciju u Africi”. No, evolucionisti općenito priznaju da je to područje daleko od divnog. To je žarište prepirki, bojno polje na kojem se vodi bitka oko zuba i djelića kostiju koje evolucionisti živom maštom pretvaraju u kosmatog, pognutog majmunolikog čovjeka čupavih obrva. Ni ovdje Dobzhanskv ne podupire Goulda: “Čak i ta relativno kratka povijest (od majmuna do čovjeka) prožeta je neizvjesnostima; stručnjaci su često u neizvjesnosti, kako u vezi temeljnih stvari tako i u vezi detalja”.
Posljednja od Gouldovih “triju kategorija” za koje on kaže da dokazuju evoluciju je činjenica o sličnosti između vrsta. (Trenutno, međutim, prevladava trend da se odbaci fizičke sličnosti kao dokaz povezanosti; sada su u modi genetske sličnosti za dokazivanje povezanosti, čak i u slučajevima gdje se fizičke karakteristike znatno razlikuju.) Gould nudi dva primjera povezanosti dokazane sličnošću. Prvo: “Ako nismo potomci četveronožnih stvorenja zašto naše tijelo, od kostiju naše kičme do naših trbušnih mišića pokazuje znakove da takav raspored bolje odgovara četveronožnom životu?”
Čudna konstatacija. Mi možemo hodati i trčati na dvije noge i činiti to neprekidno mnogo kilometara, a za to vrijeme je našoj kičmi i trbušnim mišićima sasvim dobro, ukoliko, naravno, ne provodimo većinu naših budnih sati u opuštenom stanju sjedeći u stolici i nikad ne vježbamo mišiće leđa i trbuha. Ali, oni koji su izvježbani mogu slijediti divlje životinje, iscrpiti ih i u velikoj većini slučajeva ih nadživjeti. Mi smo sretni na dvije noge; četveronošcima je izgleda dobro na četiri.
Gouldov drugi primjer: “Zašto biljke i životinje Galapagosa tako jako nalikuju, a malo se razlikuju od stvorenja u Ekvadoru, najbližeg tla koje se nalazi 600 milja na istok? ... Te sličnosti mogu značiti samo to da su stvorenja Ekvadora prebivala na Galapagosu, a zatim se razišla prirodnim procesom evolucije”. Ono što te sličnosti mogu značiti i što jedino i znače to su varijacije unutar vrsta. Zebe su, na primjer, uvijek zebe.
Gould ismijava one koji vjeruju u stvaranje i koji tvrde da “Bog dopušta ograničene modifikacije unutar stvorenih vrsta, ali i da nikad ne možete pretvoriti mačku u psa”. On zatim pita: “Tko je ikad rekao da možete, ili da je to učinila priroda?” Bilo kako bilo, on vjeruje u jednu oštriju promjenu. Pretvaranje mačke u psa bilo bi obično pretvaranje sisavca u sisavca, ali Gould kaže da su se “dinosaurusi razvili u ptice”.
Irving Kristol u svom članku u “The New York Timesu” zaključuje: “Učenje o evoluciji koje se provodi u našim školama doista ima ideološke sklonosti nasuprot religioznom vjerovanju – naučava kao ‘činjenicu’ ono što je samo pretpostavka. ... Ako se kršćanske vjernike uvjerava da njihova djeca nisu izložena anti-religioznoj pouci, razumno bi bilo nadati se da će oni opet biti zadovoljni oživotvorenjem te američke tradicije (odvojenosti crkve i države)”.
Kristol pokazuje koliko je mudro to načelo odvojenosti kad kaže: “Teološka pitanja mogu lako postati žarištem sukoba”. To je upravo ono što bi nastalo kad bi se “znanstveni kreacionizam” kojeg unapređuju neki kreacionisti počeo naučavati u školama. Nekoliko njegovih tvrdnji nije biblijsko. Da spomenemo samo jednu, a to je da dani stvaranja iz 1. Mojsijeve traju svaki po 24 sata. Hebrejska riječ koja se prevodi sa “dan” može se, i koristi se u Bibliji kao razdoblje od 12 sati, 24 sata, kao godišnje doba, godina, tisuću godina ili nekoliko tisuća godina, ovisno o tome u kakvom se okviru upotrebljava.
Učionica nije mjesto za iznošenje religioznih razlika. Isto tako, to nije mjesto, kako kaže Kristol, za naučavanje hipotetične evolucije kao činjenice, kad je to zapravo postala suvremena religija poduprta jedino dogmatizmom.
Gould dobro kaže da “mitovi postaju vjerovanja kroz iskrivljena ponavljanja bez odgovarajuće potkrepe dokazima”. Istina. Upravo tako su formirana religiozna vjerovanja koja kažu da je duša besmrtna, da zli bivaju zauvjek mučeni u paklu, da je Bog trojstvo, odnosno tri osobe u jednoj, da su dani stvaranja iz 1. poglavlja 1. Mojsijeve dani od po 24 sata – a sve to bez odgovarajuće potkrepe dokazima iz Biblije.
A tako i evolucionističke litanije o tome da je evolucija ‘činjenica’ postaju vjerovanje: kroz “ponavljanje bez odgovarajuće potkrepe” znanstvenim dokazima.
[Istaknuta misao na stranici 9]
“Mi jednostavno ne znamo za nikakve takve ‘kvantumske skokove’”
[Istaknuta misao na stranici 9]
“Ta relativno kratka povijest prožeta je neizvjesnostima”
[Istaknuta misao na stranici 11]
Evolucija – suvremena religija poduprta jedino dogmatizmom
[Okvir/slike na stranici 10]
“Dinusaurusi su se razvili u ptice”?
Razmisli: Ptice su toplokrvne, reptili imaju hladnu krv; ptice leže na jajima, reptili ne; ptice imaju perje, reptili škrljut; ptice imaju šuplje kosti, reptili pune; ptice imaju sistem zračnog hlađenja, reptili nemaju; ptice imaju srce sa četiri klijetke, reptili sa tri; ptice imaju organ za pjevanje, reptili nemaju. A ima još mnogo toga. Pretvaranje mačke u psa, čemu se Gould smije, neznatan je korak u usporedbi sa kvantumskim skokom od reptila ka ptici, što Gould prihvaća!
[Slika na stranici 9]
Mutanti vinske mušice, iako izobličeni, još uvijek su vinske mušice
Vinska mušica
Mušice mutanti