Tajna produbljena

BLIZU smo realnosti onda kad se skupimo oko samrtne postelje. Međutim, i nadalje, kad razmišljamo o smrti, ona ostaje zastrašujuće, užasno iskustvo. Ne treba se čuditi što se pojavljuju pitanja i zagonetke onda kad smrt opkoli nečiji život. Život je kratak, i kako je Shakespeare rekao: “Smrt će imati svoj dan”.

Što je, dakle, tjelesna smrt? To je prvo pitanje na koje moramo odgovoriti.

Neprihvatljiva činjenica

Kako piše Encyclopoedia Britannica, smrt se jednostavno definira kao “odsutnost života”. Iako čovjek može prihvatiti da ribe, životinje i ptice prirodno ugibaju, razum mu govori da ljudska smrt dolazi kao neprijatelj, baš kao što to kaže Biblija.a

Od svih stvorenja na Zemlji, samo je čovjek sposoban razmišljati o svojoj smrti. Isto tako, jedino on pokapa svoje mrtve. Kao što to objašnjava Encyclopoedia Britannica, “ritualno pokapanje mrtvih proizlazi iz instinktivne nemogućnosti ili odbijanja od strane čovjeka da prihvati smrt kao konačni kraj ljudskog života. Unatoč zastrašujućim dokazima o tjelesnom raspadanju prouzročenom smrću, ustrajno se vjeruje da nešto u pojedinoj osobi preživljava iskustvo umiranja”.

Kao posljedica toga, običaji koji prate smrt često su obavijeni prastarim tradicijama i tajnovitim praznovjerjima.

Običaji i vjerovanja

Na primjer, mnogi stari grobovi ne sadrže samo kosti mrtvaca, nego i dokaze o tome da je s njima pokopana hrana i piće u vjerovanju da će preminulom to trebati s one strane groba. Na egipatskim drvenim kovčezima oslikane su karte i oči da bi vodile preminule. Ostavljan je i razni alat i osobne stvari, kao primjer nakit, u pretpostavci da će mrtvome biti drago da ih ima uza sebe u svom životu poslije života.

Pronađeni su kosturi okrenuti na stranu i postavljeni u ščućureni položaj, sličan položaju fetusa u maternici, što neki autoriteti tumače u smislu da to ukazuje na vjerovanje o ponovnom rođenju. Grci i Rimljani su vjerovali da mrtve treba prevesti preko rijeke Stiks, glavne rijeke podzemlja. Tu je službu obavljao demonski čamdžija po imenu Haron. On je za svoje usluge bio plaćen novčićem koji je stavljen u usta preminulog, kakav običaj i dan danas postoji u mnogim dijelovima svijeta.

“Jasno je da svaka velika religija ima vjerovanja o procesu umiranja, smrti i života nakon smrti”, kaže jedan rječnik (A Dictionary of Religious Education). To je točno — ali zašto? Zato što je tako teško prihvatiti pomisao o prestanku svjesnog postojanja. “Nitko ne vjeruje u vlastitu smrt”, tvrdio je psihijatar Sigmund Freud, i “svatko je u svojoj podsvijesti uvjeren u vlastitu besmrtnost”.

Takvo je razmišljanje, naravno, dovelo do razvoja mnogih popularnih vjerovanja. Razmotrimo neka od glavnih.

Čistilište i pakao

Ako su mrtvi živi, oni se sigurno negdje nalaze — ali gdje? I u tome leži problem, jer nisu svi koji umiru loši, a niti su svi dobri. Čovjek je s temeljnim osjećajem za pravdu tradicionalno razdijelio preminule na dobre i zle.

Prema židovskoj enciklopediji (The Jewish Encyclopedia) rabinsko stanovište je slijedeće: “U danu posljednjeg suda bit će tri klase duša: pravednici će odmah biti upisani za vječni život; zli za gehenu; a oni kod kojih su vrline i grijesi u ravnoteži jedni prema drugima otići će u gehenu i plutati gore dolje dok se ne pročiste”. Mnogi će u ovoj posljednjoj izjavi prepoznati opis čistilišta.

Zanimljivo je da katolička enciklopedija (New Catholic Encyclopedia) koja daje službenu potvrdu nauke o čistilištu, jednostavno kaže: “U konačnoj analizi, (rimokatolička nauka o čistilištu temelji se na tradiciji, a ne na Svetom Pismu”. To nije iznenađujuće, jer se ta riječ ne pojavljuje u Bibliji i Biblija o tome ne naučava. No što je s gehenom, odrednicom kamo idu zli prema pisanju židovske enciklopedije?

Gehena je grčki oblik izveden iz hebrejskog izraza geh hin-nom‘, što znači dolina Hinom, koja se nalazi jugozapadno od Jeruzalema. Na tom su mjestu nekad u prošlosti žrtvovali djecu bogu Molohu. Prema pisanju židovske enciklopedije (The Jewish Encyclopedia), “zbog toga je dolina bila osuđena na prokletstvo, a ‘gehena’ je stoga uskoro u prenesenom smislu postala ekvivalent za ‘pakao’”.

“Prema tumačenju mnogih religija”, kaže The World Book Encyclopedia, “pakao je mjesto ili država u kojoj stanuju demoni i gdje po kazni dolaze zli ljudi nakon smrti”. Neke crkve kršćanstva i neke druge religije još uvijek aktivno propovijedaju tu nauku. Posljedica toga je bila da su mnogi odrasli u pravom strahu od toga da će otići u pakao.

“Kad sam bio dječak”, pisao je 1926. godine engleski romanopisac Jerome K. Jerome, “većina pobožnog svijeta prihvaćala je materijalni pakao kao činjenicu. Ne može se izreći kakve je zbog toga patnje proživljavalo jedno maštovito dijete. Zbog toga sam mrzio Boga, a kasnije, kako je moj razum jačao i odbacio tu zamisao kao apsurdnu, prezirao sam religiju koja je to naučavala”.

Kakvo god bilo tvoje gledište o paklu (dodatne informacije vidi u popratnom okviru “Pakao i gehena — razlika”), za mnoge je sretnije odredište nebeski raj ili nirvana.

Nebeski raj i nirvana

“Nebeski raj je mjesto i blagoslovljeno stanje beskrajne sreće u prisutnosti Boga, njegovih svetih anđela i svetaca”, piše u izdanju The Catholic Religion — A Manual of Instruction for Members of Anglican Church (Katolička religija — Priručnik za pripadnike anglikanske crkve). Nadalje se kaže: “On se također sastoji u beskrajnom ponovnom susretu sa svima koje smo voljeli dolje, a koji su umrli u milosti, i u tome da smo zauvijek dobri i sveti”.

Nirvana, s druge strane, odražava budističko vjerovanje da se stanje “savršenog mira i blagoslovljenosti” može dostići samo onda kad konačno završi “bolni, neprekidni ciklus smrti i ponovnog rađanja”. Na ovaj ili onaj način, nebeskim rajem ili nirvanom, religija nam nudi okončanje patnji ovog života, nakon kojih slijedi život u jednom idiličnom svijetu.

Da li nam ova konfliktna učenja pomažu odgovoriti na naše pitanje: Što se događa kad umremo? Ili se tajna još produbljuje? Kako možemo biti sigurni da je istinito ono u što smo odlučili vjerovati? Uči li nas religija činjenice ili izmišljotine?

Naš udes nakon smrti ostat će tajnom — ukoliko ne odgovorimo na temeljno pitanje koje jedino pruža ključ: Što je duša? To moramo učiniti kao slijedeće.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 6]

Zaleđivanje i besmrtnost?

Zaleđivanje je tehnika koja omogućava da se mrtve osobe održi na ultraniskim temperaturama. Čitavo tijelo drži se u kontejneru koji je napunjen tekućim nitrogenom na -232° C, ili pak mušterije možda žele biti “neuropacijenti”, što znači da se čuva samo glava. “Ja ne vjerujem u život poslije smrti u religioznom smislu”, kaže predsjednik britanske tvrtke koja zastupa one koji se daju zalediti. “Ja volim život i mislim da je prestanak svijesti loša stvar”. Ono što je taj trgovac mislio je zapravo to da će jednom u budućnosti znanost biti u mogućnosti obnoviti život, čak stvoriti nova tijela za nekoliko glava. To je, kako piše londonski “The Sunday Times”, jedan način za “postizanje besmrtnosti”.

[Okvir na stranici 7]

Pakao i gehena — razlika

Izraz “pakao” je iskrivljenica od riječi “gehena”, kako se zvalo staro smetište izvan zidina Jeruzalema. Taj je izraz Isus upotrijebio kao simbol vječnog uništenja (Matej 10:28). Međutim, izraz “pakao” prevodi se i od hebrejske riječi “še’ol” i grčke riječi “hai’des”. Ako je to mjesto mučenja, da li bi itko htio tamo ići? Teško. Međutim, patrijarh Job je molio Boga da ga tamo sakrije (Job 14:13). Isto tako je i Jona otišao u biblijski pakao onda kad je bio u utrobi velike ribe, te je tamo molio Boga za izbavljenje (Jona 2:1, 2). Pakao u Bibliji označava zajednički grob čovječanstva u kojem umrli počivaju u Božjem sjećanju i čekaju uskrsenje (Ivan 5:28, 29)

[Slika na stranici 5]

Na starom egipatskom kovčegu oslikane su oči u vjerovanju da ‘duša preminulog može provirivati’

[Slika na stranici 7]

Današnja dolina Hinom jugozapadno od Jeruzalema