Preživio progonstvo u nacističkoj Njemačkoj
DOZVOLITE mi da vas vratim u Njemačku nakon prvog svjetskog rata, gdje je postavljena pozornica za dramatični period progonstva kršćana.
Godine 1919. moji roditelji su se vjenčali, a iste godine su i predali svoj život u službu Jehovi. Ja sam se rodio slijedeće godine, moj brat Johannes 1921, Eva 1922. i konačno George 1928. godine. Mi smo bili jedina djeca Istraživača Biblije, kako su onda zvani Jehovini svjedoci, u Wittenbergu.
Kad su nacionalsocijalisti, ili nacisti, 1933. godine došli na vlast, mnogi su se učitelji učlanili u partiju. Kad sam odbio pozdraviti s “Heil Hitler” drugovi iz škole pripadnici Hitler jugenda, stalno su me šikanirali. Vrhunac toga doživio sam kada nisam učestvovao na slavlju ljetnog solsticija, kada se literatura koju su nacisti stavili van zakona, uključujući i Biblije, javno spaljivala.
Negdje u isto vrijeme moj brat Johannes bio je šamaran pred čitavim razredom, jer je odbio reći “Heil Hitler”. Majka je tražila objašnjenje učiteljevog prava da to učini, citirajući zakon o slobodi vjeroispovijesti i govora, kojeg je u tom ranom razdoblju nacističke vladavine javno podupirao Rudolph Hess i Reichsminister dr. Frick.
Ne obraćajući pažnju na ono što je rekla, učitelj je zaurlao: “Kako se usuđujete tako govoriti?! Führer je na vlasti i svakome bi bilo bolje da požuri i stane u red!” Tada je zarežao: “Pobrinut ću se da vi i vaša obitelj završite u kanalu!”
Gledajući ga pravo u oči, majka mu je odgovorila: “O tome će, gospodine Sienknecht, odlučiti Jehova, Bog neba i zemlje, a ne vi!”
Progonstvo naše obitelji
Nedugo nakon toga otac se vratio kući i bez ikakvog uvoda rekao: “Nalazimo se u Danijelovoj lavovskoj jami!” Bez ikakve prethodne opomene otpušten je s posla. To je značilo da smo ostali takoreći bez ikakvih sredstava za život. Što da sada učinimo?
Ali, ljudi od kojih smo to najmanje očekivali donosili su nam hranu, a neki su oprezno noću dolazili u naš dom. Otac je kasnije počeo prodavati usisivače, a u isto je vrijeme raspačavao i tada zakonom zabranjenu literaturu Kule stražare.
Godine 1936. naša su kršćanska braća van Njemačke usvojila rezoluciju kojom se od Hitlerove vlade zahtijevalo da prestane tako loše postupati s Jehovinim svjedocima. Istu tu rezoluciju smo mi, Svjedoci u Njemačkoj, raspačavali širom zemlje 12. decembra 1936. g. između 5.00 i 7.00 sati. Tada sam počeo i ja sudjelovati u službi propovijedanja.
U decembru te godine mojim je roditeljima bio uručen sudski poziv da se pojave pred Sondergerichtom (Specijalnim sudom) u Berlinu. Optužba: rasturanje literature zabranjene organizacije. Nekoliko dana kasnije stigli su sudski pozivi za nas četvero djece da se pojavimo u mjesnom sudu u Witenbergu. Zašto? Tvrdilo se da smo bili duhovno zapušteni od strane naših roditelja. Kakvog li apsurda!
Sudski službenici bili su iznenađeni čuvši kako mi mladi, tada 16, 15, 14 i 8 godina stari, branimo svoju vjeru koristeći Bibliju. Istakli smo da “Heil Hitler” znači “Hitler će nas spasiti”, a pošto pravo spasenje dolazi od Jehove Boga kroz Isusa Krista, mi ne možemo upotrijebiti taj slogan. Bez obzira na to, sud je odlučio da trebamo biti odvojeni od naših roditelja i poslani u školu za preodgoj u Strausbergu kod Berlina.
Prije nego što smo bili odvojeni, roditelji su nas odveli na željezničku stanicu i vlakom poslali u Wolfenbuttel k našoj baki. To su učinili jer u njihovu slučaju sud još nije donio konačnu odluku i bojali su se ishoda. Na peronu je majka suznih očiju vrlo odlučno rekla: “Jehova je bolji zaštitnik negoli mi”. Misleći da nas grle možda posljednji put, roditelji su citirali Izaiju 40:11: “Kao pastir past će stado svoje; u naručje svoje sabrat će jaganjce, i u njedrima će ih nositi, a dojilice će voditi polako.” To nas je veoma utješilo.
Na najveće iznenađenje naših roditelja suđenje protiv njih bilo je ukinuto zbog nedostatka dokaza.
Bježeći od nacista
Uskoro su nacisti bili opet na tragu nas mladih. Htjeli su nas hitno vidjeti da bi provjerili naša “gledišta”. Da bismo izbjegli, otišli smo od naše bake u Wolfenbuttelu i razdvojili se tako što je svako od nas prebivao u drugom mjestu. Ja sam se zaposlio kao recepcionar u Duisburger Hofu, hotelu u Rheinelandu.
Jednog dana čitav hotel uzbuđeno je iščekivao posjetu ministra propagande Josepha Goebbelsa i njegov štab. Kad su stigli, sve osoblje hotela dočekalo ih je pozdravom, glasno uzvikujući uobičajeno “Heil Hitler”! — svi osim mene. Jedan oficir višeg ranga je to primijetio i kasnije, u jednoj stražnjoj sobi, sukobio se sa mnom. Mislio sam: “Sada je gotovo!” Ali, iznenada je bio pozvan. Očito ga je dr. Goebbels hitno trebao. Ne gubeći časa, odmah sam nestao u jednom od mnogih koridora ogromnog hotela da me više nitko ne vidi do kraja dana.
Pri kraju 1943. g. učestali su zračni napadi saveznika i tada su zatvorenici koncentracionog logora bili dovedeni da pomažu u poslovima čišćenja i opravke nakon bombardiranja. U hotelu su bili potrebni popravci nekih prozora i vrata, što su trebali obaviti zatvorenici. Bio sam uzbuđen vidjevši na njihovim prugastim jaknama ljubičaste trokutove, koji su ih označavali kao Jehovine svjedoke! Nažalost, kad sam pokušao razgovarati s njima, SS-ovci su podigli svoje puške prema meni, zapovjedivši: “Miči se!” Zbog toga me zaboljelo srce.
Strašno stanje u svijetu tog vremena povremeno je kod mnogih od nas izazivao osjećaj da će sve to završiti u Harmagedonu. Ali, onda je odjednom procurila vijest da se savezničke snage nalaze na putu za Njemačku. To nas je veoma obradovalo, jer smo znali da je nacistička tiranija bila pri svom kraju.
Poslijeratni period
Nakon što su se oblaci prašine uzdignuti savezničkom pobjedom slegli, braća su revno počela raditi na reorganizaciji javnog djela propovijedanja. Naša obitelj se ponovo ujedinila — nakon 10 dugih godina odvojenosti — i živjeli smo u Hannoveru, u sjevernoj Njemačkoj. Te prve poslijeratne godine, 1946, održali smo Spomen-svečanost u našem domu, koji je bio dovoljno prostran za svu braću iz Hannovera — njih 50. Ta svečanost duboko nam se usjekla u sjećanje, jer smo bili u društvu s braćom koja su netom bila puštena iz koncentracionog logora i jer smo vidjeli pomazanike kako uzimaju simbole! To je ostavilo nezaboravan utisak na mene.
Godine 1946. smo održali i naš prvi veliki poslijeratni kongres u sjevernoj Njemačkoj. Tada su prolivene mnoge suze radosnice. Čak su i govornici s vremena na vrijeme u toku govora zastali i dali oduška osjećajima. Bilo je to uistinu previše za njih kad su vidjeli tako mnogo svoje braće kako mirno sjede i uživaju u pouci, a nisu okruženi bodljikavom žicom! Nakon svega toga stupio sam u redove pionira i služio na području obližnjeg grada Lehrta.
Odatle sam pozvan služiti u njemačku podružnicu u Wiesbadenu. Kad sam tamo stigao 1947. godine, broj članova betelske obitelji bio je manji od 20. Privremeno smo radili u jednoj velikoj vili, gdje nam je prostor bio ograničen. Iz Betela sam, 1952. godine, bio pozvan pohađati Gilead školu u kojoj sam diplomirao sa 19. razredom. Nakon toga bio sam ponovo upućen u Wiesbaden gdje sam nastavio raditi kao prevodilac.
Godine 1954, a u 34. godini života odlučio sam se oženiti. Edith je bila pionir, a imala je i neke ugovorne obaveze kao operna pjevačica. No, s vremena smo bili poslani u svojstvu specijalnih pionira u Lohr, jedan srednjovjekovni grad.
Uskoro je nastala i druga promjena u našoj službi. Edith je ostala u drugom stanju s našim sinom Markusom, te smo morali napustiti stalnu službu. Poslije smo preselili u Kanadu. Tamo je rođen drugi sin, Ruben. Oni su sada stari 34 i 30 godina. Jedan služi kao starješina, a drugi je sluga pomoćnik u skupštini Thornhill, Ontario, sjeverno od Toronta, gdje ja služim kao predsjedavajući nadglednik.
Jehova blagoslivlja one koji ustraju
Uz Jehovinu pomoć, njegov narod je preživio užase nacističkog režima i bio reorganiziran za uznapredovalu teokratsku službu. S druge strane, zapazimo što se desilo sa nacistima. Oni su svoje početne uspjehe ranih prijeratnih godina slavili na Zeppelinwiese stadionu u Nürnbergu. Ali, sada smo mi dobili baš to mjesto za nezaboravni kongres održan u septembru 1946. godine. Pravi vrhunac je nastao u ponedjeljak, 30. septembra. Sve kancelarije, trgovine i restorani u gradu bili su zatvoreni tog dana.
Ali zašto su sve radnje bile zatvorene baš tog ponedjeljka? Zato što su tada u Nürnbergu trebale biti izrečene smrtne kazne nacističkim ratnim zločincima. U stvari, izricanje presuda je trebalo biti 23. tog mjeseca, ali je bilo odgođeno za 30. septembra. Dakle, u isto vrijeme dok su naši prijašnji progonitelji pod nadzorom slušali presude, da, na isti taj dan na mjestu gdje su bile nacističke parade, mi, nekada gonjeni, radosno smo slavili pred našim Bogom!
Gledajući unazad, s povjerenjem mogu reći da ne moramo nikada biti zabrinuti zbog naizglednog ‘oklijevanja’ u prorečenom predstojećem uništenju ovog nepravednog i okrutnog sustava. ‘Zacijelo će doći’, baš kao što je Bog obećao. “Neće slagati”. Jehova je lojalan. On potpuno vlada vremenom. Dakle, mora doći ‘određeno vrijeme’ kada će on “zacijelo” izbrisati iz postojanja svoje neprijatelje, na svoju osobnu slavu i za spasenje onih koji ga obožavaju. “Neće odocniti”! (Habakuk 2:3). (Ispričao Konstantin Weigand)
[Slika na stranici 19]
Konstantin Weigand sa svojom obitelji, preživio je progonstvo Jehovinih svjedoka u nacističkoj Njemačkoj
[Slika na stranici 21]
Nacisti pozdravljaju Hitlera 1937. godine. Godine 1946. Jehovini svjedoci su na ovom stadionu u Nürnbergu održali kongres dok su u isto vrijeme nacističkim vođama izricane kazne
[Zahvala]
U.S. National Archives