Ruševine Maya — osamljeni stražari prošlosti

Od našeg dopisnika iz Gvatemale

OD tople polupustinjske nizine meksičkog poluotoka Yucatán pa sve do bujnih zimzelenih džungli Gvatemale i Belizea, vrućih dolina Salvadora i Hondurasa u Srednjoj Americi nalazimo ponešto nepravilan mozaik djelomično iskopanih ruševina Maya. Kao nijemi stražari svjedoče o prošlosti koja se odlikuje vješto konstruiranim i ukrašenim hramovima i divnim palačama. Tadašnjem svijetu pravo čudo, danas su očaravajuća arheološka zagonetka koja podsjeća na zauvijek nestali sjaj.

Što je učinilo preko 2 000 godina staru kulturu Maya toliko spomena vrijednom? Iako plemena Maya nisu posjedovala kola s kotačima ni metalno oruđe, tegleće životinje i kamene lukove, a uz to su vodila neprestanu borbu sa sve bujnijom prašumom, ipak su uspjela razviti najznačajniju pretkolumbovskua indijansku kulturu koja je ikada bila otkrivena na sjevernoameričkom kontinentu. U časopisu Smithsonian čitamo: “Odlikovala se usavršenjem pisma — jedinog pisma koje je nastalo na američkom kontinentu — i značajnim napretkom u matematici i astronomiji. Ti ljudi su imali smisaonu predstavu o nuli, a imali su i kalendar pomoću kojega su prilično točno izračunavali kretanje planeta i drugih nebeskih tijela.”

Klasično doba

Plemena Maya trudila su se točno mjeriti i zapisivati vrijeme. Na tom području postigli su izvanredne rezultate. U klasično doba — od 250. n. e. do 900. n. e. — uspjeli su točno izmjeriti trajanje tropske godine i predvidjeli pomrčinu Sunca i Mjeseca, a također su izračunali putanju Venere oko Sunca.

Učenjaci i pisci načinili su zapise na papiru iz unutarnje kore stabala divlje smokve, koju su istucali da postane glatka, a zatim premazali vapnom. Njihovo pismo je mješavina fonetskih simbola koji predstavljaju zvučne jedinice i ideograma koji su zamjenjivali riječi. To je jedan od pet osnovnih sistema pisma što ih je čovjek razvio. The New Encyclopædia Britannica piše da su Maye pronašli sistem znamenki i nulu, što bi se moglo smatrati “jednim od najsjajnijih dostignuća ljudskog uma”. Povijest poznaje osim njih samo dvije kulture koje su razvile matematičku predstavu o nuli, naime indijsku i arapsku.

Iako su to bila zadivljujuća dostignuća, arheolog Michael D. Coe piše u svojoj knjizi The Maya: “Ne treba pretjerivati. Znanost u današnjem smislu nije postojala. Umjesto toga nalazimo, kao i u kulturi Mezopotamije, mješavinu prilično točnih astronomskih podataka i mističnih brojeva koje su svećenici razvili u religiozne svrhe.”

Stanovništva je prema procjenama moglo biti najviše 3 000 000 u oko 40 gradova sa po više od 20 000 stanovnika. U njima su Maye izgradili impozantne piramide i hramove. Iako nisu posjedovali kola s kotačima, ipak su dopremili ogromne količine kamena za gradnju. Te blokove su obrađivali tvrđim kamenom, brusilnim konopcem, vulkanskom staklenom lavom i drugim u prirodi postojećim materijalima. Suprotno romanskoj arhitekturi s oblim lukovima, njihove veličanstvene građevine odlikovale su se time što su stepeničasto građene u polukrug a na vrhu spojene jednim velikim plosnatim kamenom. Zidovi su bogato ukrašeni reljefima i hijeroglifima. Osim toga, obilježje klasičnog doba kulture Maya su i šareni glineni predmeti i stele — kameni stupovi na kojima su zapisani važni događaji.

Stele Maya

Još od pradavnih vremena čovjekova je želja da za svoje potomstvo zapiše svoje ime i junačka djela na trajnom matarijalu kao što su glina i kamen. O tome svjedoči glasovita kronika Nabonida iz starog Babilona i kamen Rozeta iz Egipta. Ni Maye nisu u tome izuzetak. Pronađeno je najmanje tisuću kamenih stupova ili stela različitog oblika i u prosjeku dva i pol do tri metra visine. Ove stele danas se smatra monumentima u čast Maya vladara, a natpisi pokazuju razdoblje njihovog vladanja i povijesne događaje. Onih 86 u Tikalu (Gvatemala) pronađenih stela djeluju kao ogromni nadgrobni spomenici. Samo 21 je ukrašena reljefima, koji najčešće prikazuju neku raskošno odjevenu osobu s licem okrenutim ulijevo, sa žezlom u ruci, gazeći zarobljenike.

Tumačenje hijeroglifskog pisma, takozvanih glifa (duboreza), tajna je koja muči istraživače kulture Maya. U kojoj mjeri je ono odgonetnuto? David Stuart, poznavalac Maya, rekao je: “Mislim da možemo danas pročitati 75 posto glifa na monumentima”, i nadodao: “Iz njih proizlazi da su Maye bili uglavnom zainteresirani za rodoslovlje svojih vladara, vrijeme njihove vlasti, broj ratnih zarobljenika i vrijeme krvavih ritualnih ceremonija i žrtava.”

Tri značajna proboja jedan za drugim pomogla su kod dešifriranja. Prije svega je epigrafist Heinrich Berlin godine 1958. dokazao da su u pitanju “glifi-simboli” koji predstavljaju ili gradove Maya gdje su stajali monumenti ili vladajuće dinastije Maya.

Drugi značajan proboj uslijedio je 1959, kada je istraživač kulture Maya Tatiana Proskouriakoff otkrila povezanost između 35 datiranih monolita pronađenih u Piedras Negrasu. Oni su svjesno bili postavljeni u sedam grupa i nijedna od njih nije obuhvaćala razdoblje dulje od prosječnog ljudskog vijeka. Natpisi u svim grupama su, kako se utvrdilo, zapisi istinskih događaja tokom cijelog razdoblja dotične vladavine. Konačno je dokazano da hijeroglifi sačinjavaju sistem pisma s fonetskim simbolima i izgrađenom gramatikom.

U području Maya vjerojatno nigdje nisu nađene takve umjetničke stele kao u zapadnom Hondurasu kod divnih ruševina Copana. U okolini ovog otmjenog centra kulture Maya nalaze se mnogi spretno isklesani monoliti iz zelenkastog travertina, zvanog trahit, koji se lako obrađuje, a kroz utjecaj atmosferskih prilika vremenom postaje sve tvrđi. Pošto je bolji od tikalskog krečnjaka, bio je prikladan za veću kiparsku slobodu izražavanja, što se vidi po postignutom efektu trodimenzionalnosti.

Prema mišljenju nekih najljepši glifi nalaze se u slikovitom Quiriguáu — malom, mirnom centru Maya 50 km sjeverno od Copána, na području gvatemalskih plantaži banana gdje se nekad prostirala džungla. Kompleks hramova možda ne ostavlja toliki utisak u usporedbi s dvanaest stela iz pješčanika. Najveći monument Maya je stela “E”, teška 60 tona, 11 metara visoka, 1,5 metara široka, a debljine 1,3 metra.

Klasični Tikal

Daleko u unatrašnjosti prašume Petén na sjeveru Gvatemale leži Tikal, najveći do sad otkriveni klasični centar kulture Maya. Unutar ovog grada površine 130 kvadratnih kilometara nalazi se na površini 16 kvadratnih kilometra preko 3 000 građevina, od jednostavnih stambenih kuća pa sve do visokih hramova ziguratskog oblika. Najveći među njima je Hram IV (Hram dvoglave zmije) visok 65 metara. Središte Tikala je zapravo glavni trg veličine jednog hektara s Hramom I (Hram velikog jaguara) na istočnoj, a Hram II (Hram krabulja) na zpadnoj strani.

Kojoj su svrsi služili ti hramovi? O tome postoji doduše još uvijek neizvjesnost, ali Edwin M. Shook,b arheolog kulture Maya, izjavio je za časopis Probudite se!: “To su bili hramovi u religioznom smislu i u tu svrhu su bili sagrađeni. Kao drugo, njima se iskazivala počast pojedincima kojih su se mrtva tijela sačuvala na tim časnim mjestima. Westminsterska opatija naprimjer nije bila izgrađena da služi kao grobnica. Ali Britanci iz poštovanja tamo sahranjuju velikane svoje povijesti. Upravo to, s nekoliko izuzetaka, vidimo u cijelom sustavu Maya.” Shook je otkrio i najvažnije puteve za pješake Tikala i nazvao ih po prijašnjim istraživačima — Mendez, Maudslay, Maler i Tozzer.

Na dvije strane glavnog trga nalaze se sjeverna i centralna akropola koje se smatraju upravnim zgradama i vladinom palačom. U blizini južne akropole leži igralište Tri lopte, gdje je nekoć sve odjekivalo od teških udaraca kaučukove lopte koju su igrači u zaštitnim odijelima dobacivali. Budući da je Tikal građen na poroznom krečnjaku što propušta skupocjenu kišnicu, Maye su sagradili više rezervoara, od kojih su neki prvobitno služili za gašenje kreča. Ove cisterne bile su obložene posebnom ilovačom kako bi se spriječilo prodiranje vode. Južna akropola, istočni i zapadni trg, trg Sedam hramova, centralni trg, zatim ona četiri najvažnija puta za pješake koji su se koristili prilikom vjerskih procesija i tzv. kompleks Nestalog svijeta kojega su gvatemalski arheolozi nedavno iskopali — neke su od preostalih znamenitosti Tikala.

Klasično doba završava

Što je prouzročilo kraj klasičnog razdoblja? O tome postoji više teorija, ali uistinu nitko ne zna pravi razlog. Poznato je da je gradnja datiranih stela, palača i javnih zgrada iznenada prestala. U Tikalu pronađena zadnja stela potiče iz 869. n. e. Stanovništvo je tada napustilo velika gradska središta Maya i naselilo se u mala razbacana sela. Prašuma koja se do tada održavala u granicama sada je bujala. Mlado drveće je u pukotinama i udubljenjima zgrada puštalo korijenje i izraslo u ogromna stabla. Njihovo korijenje je, sada debelo više od jednog metra, razvalilo uglove i lomilo blokove krečnjaka, oslabilo zidove i srušilo svodove. Tikal i okolna mjesta ležali su napušteni i zaboravljeni, sakriveni od vanjskog svijeta, spavajući čvrsto opkoljeni prašumom.

Ne osvjetljavaju li zapisi Maya tu tajnu? Možda bi to bio slučaj da nisu u 16. stoljeću došli španjolski osvajači. “Diego de Landa, prvi biskup Jucatana, u svojoj je revnosti za katolicizam zamračio tajnu pokušavajući izbrisati sve tragove kulture Maya”, pisao je časopis Smithsonian. “Spalio je mnogo kodeksa pisanih na papiru od kore drveća (danas se zna za postojanje samo četiri kodeksa Maya), koji bi mogli osvijetliti sve ovo i spriječiti veliku zbrku.”

Tako je, dakle, mozaik svijeta Maya s djelomično iskopanim ruševinama u Srednjoj Americi još uvijek arheoločka zagonetka. Stoje i dalje nijemo — usamljeni stražari prošlosti.

[Bilješke]

[Slika na stranici 15]

El Castillo, najveći od sedam građevina Maya u Chichén Itzáu (Yucatán, Meksiko)

[Slika na stranici 16]

Hram–piramida (7. stoljeće), na glavnom trgu u Tikalu (Gvatemala)

[Slike na stranici 17]

Na ovom mjestu u Copánu (Honduras) igrala se vrlo stara igra loptom

[Zahvala]

Instituto Hondureño de Antropologia e Historia

Jedan Chac Mool (u prednjem planu) na kojeg su možda stavljali ljudska srca; Hram ratnika, Chichén Itzá (Yucatán, Meksiko)