Proslava Božića i Nove godine u staro doba

Aleksander Krawczuk, profesor povijesti i bivši ministar kulture u Poljskoj, napisao je jedan članak za tamošnji tjednik Polityka. Nakon razmatranja povijesne pozadine proslave Nove godine, rekao je:

“Jesu li stari Rimljani priznavali proslavu Nove godine? U to ne može biti sumnje, naročito kad se uzme u obzir rimski imperij (...) Takva slavlja bila su prigode za veliko veselje i raspuštenost. To je opet utjecalo na stav koji su kršćani u staro doba imali prema službenom slavljenju Nove godine. Smatrali su taj običaj skandaloznim i potpuno poganskim, oblikom i duhom stranim pripadnicima prosvijećene religije. Konačno, prinošene su žrtve božanstvima. Iz tog razloga crkva je kategorički zabranila svojim vjernicima da imaju bilo kakav udio u proslavi Nove godine, naročito u slavljima.”

Profesor zatim objašnjava kako je ustanovljen datum za proslavu Božića:

“Rimski običaj proslave 25. prosinca prevladao je tek od četvrtog stoljeća. Tako je bilo moguće kristijanizirati popularni praznik Nepobjedivog Sunca.

Usprkos padu svog carstva, Rim je polako ali postojano natjerao najprije zapadnu civilizaciju a konačno i cijeli svijet da prihvati njegov običaj i volju obzirom na oba kalendarska datuma. Uzimanje 1. siječnja kao početka nove godine, međutim, značio je pobjedu običaja proslava, slavlja, svadbenih gozbi, darivanja i izražavanja dobrih želja, i to usprkos snažnoj averziji kršćana starog doba.”

Utvrdivši da su proslave Nove godine poganskog porijekla, što profesor Krawczuk misli o tome da li bi kršćani trebali sudjelovati u takvim slavljima? Ovakva je njegova želja za kršćane:

“Da [kršćani] budu u moralnom položaju u kojem bi mogli ponoviti riječi svojih suvjernika iz starog doba. Kad su ih pogani ismijavali i rekli: ‘Kakva je to religija bez krasnih hramova koji sadrže likove i kipove, bez skupocjenih haljina i liturgijskog posuđa?’ rani kršćani su odgovorili: ‘Istina je da smo siromašni. Ali naši hramovi su srca puna ljubavi prema Bogu i bližnjem; naša liturgijska odjeća je skromnost, marljivost, podložnost i poniznost; a posude su naša dobra djela.’ ”

U vezi s tim, Biblija u 2. Korinćanima 6:14-18 kaže za kršćane: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav li sklad između hrama Božjega i idolâ? A mi smo hram Boga živoga (...) ‘Iziđite između njih i odvojite se’ — veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista” (Stvarnost, katolički prijevod).