Moja borba sa smrću na letu 232
Ispričala preživjela putnica
Kad se avion na letu broj 232 United Airlinesa srušio na kukuruzno polje u Iowi prošle godine, poginulo je 110 putnika i posada. No, začudo, 186 osoba je preživjelo.
“PRISILNO ćemo se spustiti u Sioux City”, upozorio je pilot. “Bit će neugodno.”
Bilo je to 19. srpnja 1989, dok smo moj suprug i ja bili na putu za Chicago da bi prisustvovali kongresu kompjuterske kompanije koju je vodio moj muž Kevin. Već smo preletjeli od Albuquerquea do Denvera, gdje smo se sreli sa prijateljem koji je išao na isti kongres drugim letom. Sjećam se da smo se šalili tko će prvi stići u Chicago. Naš avion, United Flight 232, poletio je prvi; drugi je po redu vožnje trebao poletjeti oko deset minuta kasnije.
Nevolja na strani
Iznenada, za vrijeme našeg obroka u toku leta, začuo se glasan zvuk i avion se počeo tresti i gubiti visinu. Ubrzo je pilot objavio da smo ostali bez jednog motora i da ćemo kasnije stići u Chicago. Djelovao je mirno.
Posada je bila zabrinuta, ali ne naročito. Svi su govorili o našoj situaciji, ali nije bilo panike. Kasnije sam saznala da avion može letjeti samo udesno, jer su prekinuti hidraulični priključci kad se raspao motor.
Ubrzo je pilot objavio da ćemo sletjeti u Sioux Cityju (lowa) i da će slijetanje biti neugodno. Rekao je da će sve biti u redu, ali nas je upoznao kako da se pripremimo za prisilno slijetanje. Pratioci leta pokazali su nam kako da zavežemo svoje pojaseve i uhvatimo se za gležnjeve.
Od trenutka kad se motor raspao, počela sam plakati i nisam mogla prestati. Kevin me držao, izgovarajući molitvu Jehovi Bogu za nas oboje. Kako smo bili sretni što naše dvije djevojčice, stare šest i dvije godine, nisu sa nama na tom letu vožnje!
Žena do mene se sa dvojicom sinova približila k meni i uhvatila me za ruku dok smo se pripremali za slijetanje. Avion se lagano spuštao i zaista sam mislila da smo uspjeli kad sam osjetila da smo dodirnuli zemlju.
Preživljavanje i smještaj u bolnicu
Držala sam oči zatvorene osjećajući se kao da sam na toboganu u luna-parku, i ugledala sam sunčevu svjetlost kroz zatvorene oči. Posljednje čega se sjećam bilo je da su moje cipele bile usisane i da sam savijala nožne prste da ih zadržim.
Kad sam otvorila oči bio je mrak a ja sam se kretala. Moje sjedalo je okrenuo spasilac. Bili smo u polju. Bilo je crno i zeleno i sunce je jako sijalo. Kevin je još uvijek bio privezan do mene. Pozvala sam ga po imenu ali se nije odazvao.
Spustili su me na tlo gdje sam se pridigla na koljena. Zapitala sam da li je moj muž preživio. Spasilac je niječno odmahnuo glavom. Samo sam klonula. Tokom vožnje u ambulantnim kolima čula sam sve zvukove, ali ustvari nisam slušala. Osjećala sam da mi oko natiče.
U Zdravstvenom centru Marion Countyja ljudi su bili brižljivi i uslužni, posebno medicinska sestra imenom Lori. Bila sam dovoljno budna da joj dam telefonski broj moje sestre u Albuquerqueu, tako da je ona nazvala moju obitelj da bi znali da sam živa.
Zaista sam mislila da, otkako sam u Iowi, neće biti nikoga tko bi me posjetio. Međutim, prve noći su me u bolnici posjetila dvojica starješina iz mjesne skupštine Jehovinih svjedoka. Mjesni Svjedoci nastavili su me posjećivati, zvati i pisati tijekom mog četverodnevnog boravka. United Airlines je otvorio račun u J. C. Penney’su, a Svjedoci su kupovali za mene tako da sam imala nešto za obući.
Sljedećeg dana bila sam ponovo iznenađena kad su stigli moja majka, sestra i Kevinov brat sa roditeljima da bi bili sa mnom. Nitko od njih nije mi dozvolio da pomislim da je Kevin mrtav, tako da sam još uvijek podržavala tračak nade da je među neidentificiranim ozlijeđenima.
Dok sam gledala televizijske vijesti, nisam mogla vjerovati onome što sam vidjela. Nisam čak ni znala da smo se srušili! Kad sam pomislila da je avion dodirnuo tlo, pretpostavila sam da smo sigurni. Nisam prestajala analizirati zašto smo bili izvan aviona. Red u kojem se nalazilo moje i Kevinovo sjedalo bio je iza krila. Bili smo u srednjem dijelu od pet sjedala, i kad se avion raspao, naša sjedala su bila izbačena na tlo. Kevin i žena do mene su poginuli, ali smo ja i njena dva mala dječaka preživjeli.
Jedan spasilac — jedini kojeg se sjećam — posjetio me u bolnici. Mučilo ga je to što su neki preživjeli dok su drugi poginuli. Objasnila sam mu da je to stvar ‘vremena i nepredviđene zgode koja sve stiže’ (Propovjednik 9:11, NW). Bog nije postavio određene ljude na sjedala gdje bi bili ubijeni, a druge na sjedala gdje bi preživjeli. Dala sam mu biblijski traktat Ima li nade za naše mrtve? i brošuru “Gle! Sve novo tvorim”. Zagrlili smo se i mislim da se osjećao malo bolje kad je otišao.
Lori, koja je previjala moje rane u sobi za hitne intervencije, nastavila me posjećivati tokom mog cijelog boravka u bolnici, iako nisam bila na spisku njenih pacijenata. Divila se mojoj unutrašnjoj snazi, a ja sam pokušala objasniti joj da je dobijam od svog Boga, Jehove, koji mi pomaže u toj borbi (Psalam 121:1-3).
Nastavak borbe
U nedjelju, 23. srpnja, bila sam spremna dovršiti svoj oporavak kod kuće. Dok smo se ukrcavali na avion, sama sa sobom sam ohrabrujuće razgovarala i koncentrirala se na disanje, tako da odagnam paniku. Kad me vidjela moja dvogodišnja Mercedes, svu u zavojima i modricama, nije željela imati sa mnom nikakva posla. Trebala su proći dva ili tri dana dok se nije ponovo zagrijala za mene. Tarrah je bila sretna što je dobila nazad svoju majku, ali joj je nedostajao otac.
Boravak s onima koji su poznavali Kevina i gledali njegov duhovni napredak (trebao je biti kršten kao Jehovin svjedok u listopadu) otežao mi je suočavanje sa realnošću njegove smrti. Neki kažu da Santa Fe nikad nije vidio veću sahranu od njegove. On je znao biti prijatelj i približio se mnogima.
Shvatila sam da moram ostati zaposlena i da nema bolje djelatnosti od kršćanske službe. U travnju i svibnju sam sudjelovala u pomoćnoj pionirskoj službi, obliku punovremene službe. Sada sam odlučila da tako djelujem i u rujnu. Biti povezan sa drugim ljudima i njihovim problemima zaista je pomoglo. Također sam se zaposlila obavljanjem poslova po kući, kao što je stavljanje zavjesa na prozore, postavljanje tapeta na zidove blagovaonice i sobe za odmor i poliranje stola u blagovaonici.
U vrijeme nesreće vodila sam dva biblijska studija na domu sa osobama zainteresiranim za Riječ Božju tako da je nakon nesreće prijašnja interesentica željela nastaviti studij. Sva tri interesenta su pitala: ‘Zašto je Jehova spasio tebe, a nije Kevina, jer je i on činio sve što je mogao da ugodi Bogu?’
Objasnila sam im razliku između Božjeg zahvata i prirodne katastrofe ili nesretnog slučaja. Kod Božjeg zahvata, dano nam je božansko upozorenje da će se nešto dogoditi. Jedan primjer je potop Noinog vremena. Tom prilikom Bog je rekao Noi što da čini da bi izbjegao nesreću. Trebao je graditi arku. Sa druge strane, nesretni slučajevi ili prirodne katastrofe su nepredvidive i pogađaju svakoga bez razlike, dobrog i lošeg. Nitko nije znao da će se nešto loše dogoditi sa našim avionom. Da su znali, nitko se ne bi ukrcao na njega. Moje preživljavanje bilo je isto tako slučajnost kao i Kevinova smrt.
Ljudi koji govore kako sam “snažna” ne shvaćaju koliko često sam blizu suza. Potrebno je dosta vremena da to prebrodim. Mogu govoriti o Kevinu ili gledati njegove slike i osjećati se dobro sve dok ne ostanem sama; onda plačem. Jako me boli što sam izgubila svog supruga nakon kratkog vremena provedenog zajedno, svega sedam godina.
Moje male kćerke pridaju više nego običnu pažnju svakom kršćanskom bratu koji nam dođe u posjet, držeći ih za noge ponekad, tako da ne bi otišli. Tarrah je bila ljuta neko vrijeme i plakala ne znajući točno zašto. Ipak, dobro uči u školi i pokušava svojim drugovima govoriti o uskrsnuću (Ivan 5:28, 29).
Pokušavamo pojednostaviti naše živote i kršćansku službu učiniti životnim putem. Uz Jehovinu pomoć, to ćemo izvršiti. Prije oko godinu dana, prijatelj me ohrabrio da napredujem i počnem služiti kao opći pionir. Sretna sam što sam prihvatila to ohrabrenje. Kao punovremenom propovjedniku, pomaganje drugima da uče o Božjim namjerama pomoglo mi je zadržati u žarištu Božju veličanstvenu namjeru da ostvari zemaljski raj i uskrsne drage umrle (Luka 23:43; Otkrivenje 21:3, 4). (Ispričala Lydia Francis Atwell)
[Slika na stranici 26]
Sa mojim suprugom prije leta
[Zahvala na stranici 25]
UPI/Bettmann Newsphotos