‘Djeca su dragocjena, ali sinovi su neophodni’
Sa stanovništvom od preko 850 milijuna i natalitetom od 31 na 1 000, Indija svake godine ugleda oko 26 milijuna novorođenčadi, što odgovara broju stanovnika Kanade. Ne iznenađuje da je jedan od najhitnijih vladinih programa ograničavanje naglog rasta stanovništva. Koliko je on uspješan? Koje su neke od zapreka sa kojima se suočava?
“PRIJE 20, ne! Nakon 30, apsolutno ne! Samo dvoje djece — dobro!”, savjet je koji daje jedan od šarenih plakata što prekrivaju zid hodnika glavnog ureda za planiranje obitelji u Bombayu, Indija. Drugi prikazuje zabrinutu majku okruženu sa petero djece. On upozorava: “Nemojte požaliti kasnije!” Poruka je jasna i glasna: dvoje djece je za obitelj dovoljno. Ali pridobiti ljude da bi prihvatili i djelovali prema vladinoj preporuci, dvoje djece po obitelji, nije lako.
“Hindusi smatraju da je čovjek sretan razmjerno broju djece koju ima. Doista, među njima se djeca smatraju blagoslovom kuće. Bez obzira koliko mu je brojna obitelj, muž se nikada ne prestaje moliti za njezino povećanje”, stoji u knjizi Hindu Manners, Customs and Ceremonies. Međutim, sa religijskog stajališta, za poglavara obitelji muško dijete ima veću vrijednost. “Nema veće nesreće nego da poglavar poslije smrti ne ostavi sina ili unuka koji će obaviti posljednje dužnosti u vezi njegovog pogreba”, objašnjava dalje knjiga. “Smatra se da je takav nedostatak kadar spriječiti svaki pristup Prebivalištu Blaženstva nakon smrti.”
Sinovi su također potrebni za vršenje obreda obožavanja predaka, ili sraddhe. “Barem jedan sin je gotovo neophodan”, piše A. L. Basham u knjizi The Wonder That Was India. “Jak osjećaj za obitelj kod hinduističke Indije pojačao je želju za sinovima, bez kojih bi loza nestala.”
Pored religijskih vjerovanja, kulturni činilac koji utječe na želju za sinovima, je indijska tradicija velike obitelji, prema kojoj oženjeni sinovi nastavljaju živjeti sa svojim roditeljima. “Kćeri se udaju i odlaze živjeti kod muževljeve obitelji, ali sinovi ostaju kod kuće sa svojim roditeljima; a roditelji očekuju od svojih sinova da se brinu o njima kad ostare”, objašnjava dr. Lalita S. Chopra iz Bombayske gradske korporacije Odjel za zdravlje i socijalnu skrb obitelji. “To je njihova sigurnost. Roditelji se osjećaju sigurnima sa dva sina. Stoga je logično da je, ako je bračni par postigao predloženu granicu dvoje djece i ako su to djevojčice, velika vjerojatnost da će oni nastojati dobiti sina.”
Iako se teoretski gleda na svu djecu kao da su od Boga dana, realnosti svakodnevnice nalažu drugačije. “Medicinsko zanemarivanje djevojčica je očito”, izvještava Indian Express. “Njihovo preživljavanje ne smatra se zaista važnim za preživljavanje obitelji.” Izvještaj navodi anketu u Bombayu koja otkriva da je od 8 000 fetusa abortiranih nakon testova za određivanje spola 7 999 bilo ženskog spola.
Teška borba
“U obitelji je muškarac taj koji uglavnom odlučuje o broju djece kao i o tome koliko će obitelj biti velika”, objašnjava u jednom intervjuu dr. S. S. Sabnis, zdravstveni izvršni rukovoditelj Bombayske gradske korporacije. Čak ako bi žena i željela imati manje djece ili ako bi željela ograničiti svoju obitelj, ona je pod pritiskom svog muža koji se možda tome protivi. “Zato mi i šaljemo muško-ženske timove u svaki dom u sirotinjskim četvrtima u nadi da će muški zdravstveni radnik lakše razgovarati s ocem obitelji i ohrabriti ga da ograniči svoju obitelj, pomažući mu da shvati da se može bolje brinuti za svoju djecu ako ih ima manje.” Ali kao što smo vidjeli, zapreke su mnoge.
“Među siromašnijim ljudima, stopa smrtnosti dojenčadi je visoka zbog loših uvjeta života”, kaže dr. Sabnis. “Zato i postoji želja da se ima mnogo djece, jer se zna da će neka od njih umrijeti.” No malo se vodi briga o djeci. Ona lutaju bez pratnje, proseći ili možda kopajući po smeću u potrazi za hranom. A roditelji? “Oni ne znaju gdje su im djeca”, žali se dr. Sabnis.
Reklame u Indiji često prikazuju sretan, uspješan bračni par koji se raduje životu s dvoje djece, obično dječakom i djevojčicom, o kojima se očigledno dobro brinu. U tom sloju društva — srednjoj klasi — pojam dvoje djece je uglavnom dobro prihvaćen. No on je jako daleko od svijesti siromašnih, koji ovako rasuđuju: ‘Ako su naši roditelji ili naši djedovi i bake imali po 10 ili 12 djece, zašto ih ne bismo i mi imali? Zašto bismo se trebali ograničiti na dvoje?’ Upravo ovdje među indijskom osiromašenom većinom, rat za kontroliranje stanovništva predstavlja tešku borbu. “Sada je stanovništvo mlado i u godinama za rađanje djece”, razmišlja dr. Chopra. “Izgleda da gubimo bitku. Pred nama je ogroman posao.”