Odrastanje u afričkom gradu
Stope porasta stanovništva u supsaharskim afričkim zemljama su među najvećima na svijetu. Tamo svaka žena prosječno rodi više od šestero djece. Siromaštvo, pogoršavajuća sredina i nestašica prirodnih bogatstava samo još pridonose teškoći. Slijedi izvještaj iz prve ruke o tome kakav je život u tom dijelu svijeta.
ODRASTAO sam ovdje, u većem zapadnoafričkom gradu. Bilo nas je sedmero djece u obitelji, ali je dvoje rano umrlo. Naš dom je bio iznajmljena spavaća soba i soba za primanje gostiju. Majka i otac su spavali u spavaćoj sobi, a mi djeca na prostiračima na podu u sobi za primanje, dječaci na jednoj strani sobe a djevojčice na drugoj.
Poput većine ljudi u našem susjedstvu, nismo imali mnogo novaca i nismo uvijek imali sve ono što nam je bilo potrebno. Ponekad čak ni hrane nije bilo dovoljno. Ujutro često nismo ništa imali za jelo osim podgrijane riže koja je preostala od prethodnog dana. Ponekad čak ni toga nije bilo dovoljno. Za razliku od nekih koji razmišljaju da bi muž, kao onaj koji zarađuje, trebao dobiti najveću porciju, zatim žena, a djeca ono što ostane, naši bi roditelji odlazili bez ičega i ostavljali nama djeci da podijelimo ono malo hrane koliko je bilo. Ja sam cijenio njihovu žrtvu.
Odlazak u školu
Neki ljudi u Africi vjeruju da bi samo dječaci trebali ići u školu. Oni misle da djevojčicama to nije potrebno, budući da se one udaju i njihovi muževi vode o njima brigu. Moji roditelji nisu zastupali to gledište. Svi petero smo poslani u školu. Ali bio je to financijski pritisak za moje roditelje. Stvari poput olovaka i papira nisu predstavljale velik problem, ali udžbenici su bili skupi, a isto tako i obavezne školske uniforme.
Kad sam počeo ići u školu, nisam imao cipele. Roditelji mi ih nisu mogli kupiti sve do moje druge godine srednje škole, kad mi je bilo 14 godina. Ne, to ne znači da uopće nisam imao cipele. Jedini par koji sam posjedovao bio je za crkvu, i nije mi bilo dozvoljeno da ih nosim u školu ili bilo gdje drugdje. Morao sam hodati bos. Ponekad je otac bio u mogućnosti kupiti mjesečnu kartu za autobus, ali kad nije mogao, morali smo pješačiti u školu i natrag. Bilo je to oko tri kilometara u jednom smjeru.
Dan pranja i donošenje vode
Rublje smo prali u rijeci. Sjećam se kako sam odlazio tamo s majkom, koja je nosila vjedro, komad sapuna i rublje. Na rijeci bi napunila vjedro vodom, stavila u njega rublje i trljala ga sapunom. Zatim bi rubljem udarala po glatkim stijenama i ispirala ga u rijeci. Nakon toga ga je rasprostrla po drugim stijenama da se osuši jer je bilo preteško da se mokro nosi kući. Tada sam bio mlad, stoga su me odredili da čuvam rublje dok se suši da ga netko ne ukrade. Majka je radila većinu posla.
Malo je ljudi imalo uvedenu vodu u svojim kućama, tako da je jedan od mojih svakodnevnih poslova bio donositi vodu izvana iz slavine zvane uspravna cijev. Problem je nastao za vrijeme suše kad su, da bi se uštedjela voda, mnoge uspravne cijevi bile zatvorene. Jednom prilikom smo cijeli dan bili bez pitke vode. Niti jedne jedine kapi! Ponekad sam kilometrima morao hodati u potrazi za samo jednim punim vjedrom vode. Noseći vodu na glavi na tako velike udaljenosti, otpala mi je kosa na mjestu gdje je stajalo vjedro. Sa deset godina imao sam ćelavu zakrpu na glavi! Sretan sam što mogu reći da mi je kosa ponovno izrasla.
Djeca kao sigurnost
Kad se osvrnem unatrag, rekao bih da smo živjeli prosječnim životom, možda čak natprosječnim za naš dio Afrike. Poznajem mnogo drugih obitelji čiji je životni standard bio daleko niži od našeg. Mnogi moji školski prijatelji morali su prodavati na tržnici prije i poslije škole kako bi pribavili novac za svoje obitelji. Drugi si nisu mogli priuštiti nešto za jelo ujutro prije škole, pa bi od kuće odlazili gladni i u školi bili cijeli dan bez hrane. Često se sjetim kako bi jedno od te djece prišlo i moljakalo me dok bih jeo svoj kruh u školi. Tada bih ja odlomio komad i dao ga njemu.
Usprkos takvim nevoljama i poteškoćama, većina ljudi još uvijek želi imati veliku obitelj. “Jedno dijete nije dijete”, kažu ovdje mnogi. “Dvoje djece je jedno, četvero djece dvoje.” To je zato što je stopa smrtnosti dojenčadi među najvećima na svijetu. Roditelji znaju da iako će neka od njihove djece umrijeti, neka od njih ipak će živjeti, odrasti, zaposliti se i donositi kući novac. Tada će oni biti u mogućnosti brinuti se o svojim ostarjelim roditeljima. U zemljama bez blagodati socijalnog osiguranja, to znači mnogo. (Ispričao Donald Vincent.)