Svjetsko stanovništvo — što donosi budućnost?
TROŠNI stambeni prostor, nehigijenski uvjeti, nestašica hrane, i čiste vode, bolest, neishranjenost — ove kao i brojne druge poteškoće su svakodnevna stvarnost u životima većeg dijela svjetskog stanovništva. Ipak, kao što smo vidjeli, većini ljudi koja živi pod tim uvjetima nekako uspijeva izaći na kraj s njima i nastavlja svoj svakodnevni život.
Međutim, što donosi budućnost? Hoće li ljudi beskrajno morati podnositi takve grube stvarnosti života? Da stvari budu još gore, što je s mračnim prognozama koje stručnjaci za očuvanje čovjekovog okoliša i ostali postavljaju kao posljedicu stalnog porasta stanovništva? Oni nam govore da prljamo svoje vlastito gnijezdo time što zagađujemo zrak, vodu i tlo o kojima ovisimo. Oni također ukazuju na efekt staklenika — emisiju plinova kao što su ugljični dioksid, metan, klorofluorougljici (sredstva za hlađenje i stvaranje pjene), koji će dovesti do zagrijavanja atmosfere i promjena globalnih atmosferskih prilika, sa strašnim posljedicama. Hoće li to konačno dovesti do nestanka civilizacije kakvu poznajemo? Istražimo pobliže nekoliko ključnih činilaca.
Ima li previše ljudi?
Prije svega, hoće li se i dalje svjetsko stanovništvo beskonačno povećavati? Postoji li bilo kakva naznaka dokle će to ići? Naravno, činjenica je da broj svjetskog stanovništva raste usprkos nastojanjima u planiranju obitelji. Godišnji prirast je sada oko 90 milijuna (ovaj broj odgovara jednom Meksiku svake godine). Čini se da trenutno nema izgleda da bi se on zaustavio. Gledajući unaprijed, međutim, većina demografa se slaže da će se konačno broj stanovništva stabilizirati. Pitanje koje si postavljaju je na kojem stupnju i kada.
Prema projekcijama Fonda UN za populacijska pitanja, broj svjetskog stanovništva bi se mogao popeti na 14 milijardi prije nego što se stabilizira. Međutim, drugi procjenjuju da bi on mogao doseći najviše 10 do 11 milijardi. U svakom slučaju, odlučujuća pitanja jesu: Hoće li biti previše ljudi? Može li Zemlja prihvatiti dva do tri puta veće stanovništvo od ovog sadašnjeg?
Statistički gledano, pri broju od 14 milijardi ljudi širom svijeta, prosječno bi na 1 kvadratni kilometar došle 104 osobe. Kao što smo vidjeli, gustoća stanovništva u Hong Kongu je 5 592 na 1 kvadratni kilometar. Sadašnja gustoća stanovništva u Nizozemskoj je 430, dok je u Japanu 327, a ovo su zemlje koje imaju natprosječni životni standard. Očito je da čak ako bi svjetsko stanovništvo i poraslo do pretkazanog stupnja, broj ljudi nije problem.
Hoće li biti dovoljno hrane?
Što je, dalje, sa zalihom hrane? Može li Zemlja proizvesti dovoljno hrane za 10 ili 14 milijardi ljudi? Očito je da sadašnja svjetska proizvodnja hrane nije dovoljna za potrebe tolikog broja stanovnika. Uistinu, mi često slušamo o gladi, neishranjenosti i umiranju od gladi. Znači li to da ne proizvodimo dovoljno hrane za potrebe sadašnjeg stanovništva, a da ne govorimo o njegovom dvostrukom li trostrukom broju?
Teško je odgovoriti na to pitanje jer ono ovisi o tome što je mišljeno pod “dovoljno”. Dok si stotine milijuna ljudi najsiromašnijih naroda na svijetu ne mogu pribaviti dovoljno hrane da održe čak ni minimum zdrave prehrane, ljudi u bogatim industrijaliziranim zemljama pate od posljedica pretjerano bogate prehrane — kapi, nekih vrsta raka, bolesti srca i slično. Kako to utječe na situaciju sa hranom? Prema jednom proračunu, da bi se proizveo kilogram bifteka, potrebno je pet kilograma žita. Iz toga proizlazi da četvrtina stanovnika svijeta koja se hrani mesom potroši gotovo polovinu svjetske proizvodnje žita.
Što se tiče ukupne količine proizvedene hrane, zapazimo što kaže knjiga Bread for the World: “Kad bi se sadašnja svjetska proizvodnja hrane ravnomjerno podijelila među svim ljudima svijeta, uz minimalno rasipanje, svatko bi imao dovoljno. Jedva dovoljno, možda, ali dovoljno.” To je izjavljeno 1975, prije više od 15 godina. Kakva je situacija danas? Prema Institutu za svjetska prirodna bogatstva, “protekla dva desetljeća je ukupna proizvodnja hrane u svijetu povećana, premašujući potražnju. Kao posljedica toga, posljednjih su se godina cijene glavnih prehrambenih proizvoda na međunarodnim tržištima spustile na realnu granicu”. Druge studije pokazuju da su u tom razdoblju cijene određenih proizvoda, primjerice riže, kukuruza, soje i drugih žitarica pale na pola ili čak niže.
Sve to upućuje da problem prehrane nije toliko u proizvedenoj količini koliko u stupnju i navikama potrošnje. Nova genetička tehnologija pronašla je načine za proizvodnju raznih vrsta riže, pšenice i ostalih žitarica koje bi mogle udvostručiti sadašnju proizvodnju. Međutim, mnoge ekspertize u toj oblasti usredotočene su na urode koji donose dobit, kao što su duhan i rajčice, da bi se zadovoljio apetit bogataša umjesto da se napune želuci siromašnih.
Što je sa okolišem?
Oni koji su tijesno povezani s tom temom postaju sve više svjesni da je porast stanovništva samo jedan od činilaca koji ugrožavaju buduću dobrobit čovječanstva. Naprimjer, Paul i Anne Ehrlich, u svojoj knjizi The Population Explosion, ukazuju da se utjecaj ljudske djelatnosti na naš okoliš može prikazati sljedećom jednostavnom jednadžbom: Utjecaj = stanovništvo × visina nacionalnog dohotka × prevladavajući utjecaj tehnologija na okoliš.
Prema tom mjerilu, ti autori tvrde da zemlje poput Sjedinjenih Država nisu prenapučene zato što imaju previše ljudi, nego zato što njihova visina nacionalnog dohotka ovisi o visokoj stopi potrošnje prirodnih bogatstava kao i tehnologijama koje zahtijevaju težak danak od okoliša.
Izgleda da to potvrđuju i druge studije. The New York Times citira ekonomista Daniela Hamermesha koji kaže da su ‘emisije staklenika uže povezane sa stupnjem ekonomske aktivnosti nego sa velikim brojem emitera. Prosječni Amerikanac proizvede 19 puta više ugljičnog dioksida nego prosječni Indijac. A sasvim je moguće da bi, recimo, ekonomski vitalan Brazil sa sporim porastom stanovništva spalio svoje tropske šume brže nego osiromašen Brazil sa brzim porastom stanovništva.’
Slično je izjavio i Alan Durning iz Instituta Worldwatch: “Najbogatija milijarda ljudi na svijetu stvorila je tako gramzljiv i rastrošan oblik civilizacije da je planet Zemlja u opasnosti. Životni stil te vrhuške — vozača automobila, izjelica govedine, ispijača sode i rasipnih potrošača — predstavlja ekološku prijetnju koja se po težini ne može usporediti ni sa čim osim možda sa porastom stanovništva.” On ističe da ova “najbogatija petina” čovječanstva proizvodi skoro devedeset posto klorofluorougljika i preko polovicu ostalih plinova koji uzrokuju efekt staklenika i ugrožavaju okoliš.
Stvarni problem
Iz gornje rasprave postaje očigledno da okrivljavati samo porast stanovništva za teškoće s kojima se danas suočava čovječanstvo promašuje pravi smisao. Problem s kojim se suočavamo nije to da ostajemo bez životnog prostora ili da je Zemlja nesposobna proizvesti dovoljno hrane za zdravu prehranu za svakoga ili da će uskoro biti potrošena sva prirodna bogatstva. Ovo su tek simptomi. Stvarni problem je u tome da sve više ljudi teži za sve većim stupnjem materijalne potrošnje a da ne razmišlja o posljedicama svojih postupaka. Ova nezasitna želja da se ima više toliko opterećuje naš okoliš da se brzo premašuje Zemljina sposobnost za održanjem ekološke ravnoteže. Drugim riječima, osnovni problem nije toliko u broju ljudi koliko je u naravi čovječanstva.
Pisac Alan Durning u vezi toga kaže sljedeće: “U osjetljivoj biosferi, konačna sudbina čovječanstva mogla bi ovisiti o tome da li možemo razviti dublji smisao samoobuzdavanja, koji se temelji na rasprostranjenoj etici ograničavanja potrošnje i pronalaženju nematerijalnog obogaćenja.” Smisao je pogođen, ali ostaje pitanje: Da li je za očekivati da će ljudi svugdje dobrovoljno razviti samoobuzdavanje, ograničiti potrošnju i težiti za nematerijalnim obogaćenjem? Teško. Sudeći po ugađanju samome sebi, kao i hedonističkom načinu života koji danas tako prevladava, vjerojatnije je da se dogodi upravo suprotno. Većina ljudi danas čini se živi pod motom: ‘Jedimo i pijmo, jer ćemo sutra umrijeti’ (1. Korinćanima 15:32).
Čak i da je dovoljan broj ljudi svjestan činjenica i da započnu mijenjati svoj način života, mi još uvijek ne bismo mogli brzo promijeniti stvari. Pomislimo samo na mnoge grupe zaštitnika okoliša te na alternativne životne stilove koji su se tijekom godina pojavili. Neke od tih grupa su možda uspjele u tome što su dospjele na naslovne stranice, no jesu li imale neki stvarni utjecaj na postupke takozvane glavne struje društva? Teško. U čemu je problem? Pa cjelokupni je sustav — trgovački, kulturni i politički — usko povezan sa promicanjem koncepta o ugrađenom osjećaju zastarijevanja i rastrošne kupovine. U tom kontekstu ne može biti promjene bez temeljite obnove od temelja naviše. A to bi zahtijevalo masovno preodgajanje.
Postoji li svijetla budućnost?
Situacija bi se mogla usporediti sa jednom obitelji koja živi u namještenoj i potpuno opremljenoj kući za koju se pobrinuo neki dobročinitelj. Da bi se obitelj potpuno osjećala kao kod kuće, dozvoljeno joj je koristiti sva sredstva u kući po želji. Što bi se dogodilo ako bi obitelj započela oštećivati namještaj, trgati pod, razbijati prozore, začepljivati odvodne cijevi, preopterećivati strujnu mrežu — ukratko, ako bi prijetila da će potpuno uništiti kuću? Bi li vlasnik samo pasivno promatrao i ne bi ništa poduzeo? Vjerojatno ne. On bi sigurno poduzeo mjere da odstrani sa svog posjeda stanare koji su skloni uništavanju i zatim bi taj posjed vratio u prvobitno stanje. Nitko ne bi rekao da takav postupak nije opravdan.
Dakle, što je s ljudskom obitelji? Nismo li mi poput stanara koji žive u dobro namještenoj i krasno opremljenoj kući za koju se pobrinuo Stvoritelj, Jehova Bog? Da, jesmo, jer kao što je psalmist izjavio: “Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive” (Psalam 24:1, Stvarnost; 50:12). Bog nas nije samo opskrbio sa svim potrebama koje omogućavaju život — svjetlom, zrakom, vodom i hranom — nego se također pobrinuo za njih u velikom izobilju i raznolikosti kako bi učinio život ugodnijim. Ipak, kako se čovječanstvo ponašalo kao stanar? Nažalost, ne jako dobro. Mi doslovno uništavamo ovaj prekrasan dom u kojem živimo. Što će vlasnik, Jehova Bog, učiniti u vezi toga?
‘Uništiti one koji zemlju uništavaju’ — to je ono što će Bog učiniti! (Otkrivenje 11:18, New World Translation). A kako će on to učiniti? Biblija odgovara: ‘U vrijeme tih kraljeva nebeski će Bog podići kraljevstvo koje nikada neće propasti. I to kraljevstvo neće prijeći na neki drugi narod. Ono će smrviti i dokrajičiti sva ta kraljevstva, a samo će stajati do nedoglednih vremena” (Danijel 2:44, NW).
Što mi možemo očekivati pod vladavinom Božjeg Kraljevstva koje će trajati do nedoglednih vremena? Riječi proroka Izaije pružaju nam mali uvid u to što će uslijediti:
“Gradit će kuće i stanovat u njima, saditi vinograde i uživati rod njihov. Neće se više graditi da drugi stanuju, ni saditi da drugi uživa: vijek naroda moga bit će ko vijek drveta, izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih. Neće se zalud mučiti i neće rađati za smrt preranu, jer će oni s potomcima svojim biti rod blagoslovljenika Jahvinih” (Izaija 65:21-23, St).
Kakve li svijetle budućnosti za čovječanstvo! U tom novom svijetu koji će biti Božje djelo, čovječanstvo se neće više mučiti sa problemima stanovanja, hrane, vode, zdravlja i nemara. Konačno će poslušno čovječanstvo, pod Božjim vodstvom, biti u mogućnosti napuniti Zemlju i podvrgnuti je, bez ikakve prijetnje prenapučenosti (1. Mojsijeva 1:28).
[Okvir na stranici 13]
Zašto je hrana često skupa?
Iako stvarna cijena hrane pada, opće iskustvo pokazuje da cijene hrane rastu. Zašto? Jedan jednostavan razlog je urbanizacija. Da bi se nahranile mase u stalno rastućim gradovima svijeta, hrana se mora otpremati na velike udaljenosti. Jedna studija Instituta Worldwatch kaže da u Sjedinjenim Državama, naprimjer, “tipični zalogaj hrane putuje od polja do tanjura 2 100 kilometara”. Osim hrane, potrošač mora platiti i skrivene troškove prerade, pakiranja i transportiranja.
[Grafički prikaz na stranici 10]
(Vidi publikaciju)
Zemljina atmosfera prima u sebe Sunčevu toplinu. Ali toplina koja se stvara — koju nosi infracrvena radijacija — ne može lako umaći zbog plinova koji stvaraju efekt staklenika, i tako pridonosi zagrijavanju Zemljine površine
Plinovi koji stvaraju efekt staklenika
Radijacija koja se probija
Odbijena infracrvena radijacija
[Slike na stranici 12]
Da bi se proizveo jedan kilogram bifteka, potrebno je pet kilograma žita. Tako četvrtina svjetskog stanovništva koja se hrani mesom troši gotovo polovicu svjetske proizvodnje žita