Jednogrba deva — afričko prijevozno sredstvo za sve namjene
Od dopisnika Probudite se! iz Čada
KAD netko prvi put vidi devu kako trči na svojim mršavim, visokim nogama, nozdrvama podignutim u zrak i grbom koja se njiše amo-tamo, zaista je začuđen. Neki su čak stekli dojam da je deva sastavljena od preostalih dijelova koji su prilikom stvaranja bili suvišni!
Zašto ima tako čudnu grbu, tako dugi vrat, tako tanke noge i veliko okruglo stopalo, a da ne spominjemo dugačke, kovrčaste trepavice? Mada izgleda nezgrapno, jednogrba deva je stoljećima vrlo cijenjena.
Koristan stvor onda...
Izgleda da se dromedar, odnosno jednogrba deva, uvelike koristio već u Abrahamovo vrijeme. Sam Abraham je za vrijeme svog boravka u Egiptu stekao nekoliko njih (1. Mojsijeva 12:16). Zapravo, moguće je da je i svoje poznato putovanje iz Ura Kaldejskog u zemlju Kanaan poduzeo jašući na devi.
Job je bio vlasnik deva. Njegovo stado brojilo je 3 000 životinja i doprinijelo tome da je bio jedan od najbogatijih ljudi u svom dijelu svijeta (Job 1:3). U Egiptu i drugdje, deve se dakle najmanje 4 000 godina smatraju vrijednima.
Do drugog stoljeća n. e. uvedene su u ostali dio sjeverne Afrike. To je njihovim vlasnicima omogućilo da u pustinji Sahari razviju nomadski život, što bi bez deve bilo nemoguće.
Ti su nomadi konačno stvorili puteve kroz pustinju i započeli s trgovinom robljem. U subsaharskoj Africi nabavljali su robove i dovodili ih na rad u udaljene oaze iz kojih nikad ne bi mogli pobjeći pješice.
Duge karavane deva prenosile su sol kroz pustinju na mjesta gdje je ta roba bila rijetkost i stoga vrlo tražena. Iako više nema svoju ulogu u trgovini robljem, i njena se uloga u trgovini soli znatno smanjila, jednogrba deva još je uvijek daleko od toga da bi bila izvan upotrebe.
...i danas
Karavane deva — način prijevoza koji se nije promijenio od Abrahamovog vremena — još uvijek su uobičajene u afričkom području Sahel-Sahara. Nomadska su plemena vrlo ovisna o svojim devama, koje su za njihov način života još uvijek jednako značajne kao u prošlim tisućljećima.
Nomadi na prvom mjestu trebaju prijevozno sredstvo — za sebe, vodu, hranu i sve potrebne kućanske predmete. Oni također muzu devu i brižljivo čuvaju njenu dlaku da bi iz nje izrađivali sukno, pokrivače i šatore. Koža se koristi za štavljenje, a meso za prehranu.
Karavane putuju u prosjeku 40 kilometara na dan. No, u slučaju potrebe, neke deve mogu prijeći i 160 kilometara u jednom danu. To je od velikog značenja kad su izvori vode mnogo kilometara udaljeni jedan od drugoga.
Njihovo korištenje nije ograničeno samo na ogromna područja pustinje. Deva je još uvijek uobičajeni prizor, a njeno uzdisanje, stenjanje i grgoljenje još uvijek su uobičajeni zvukovi na mnogim sajmovima ovdje u Sahelu. Deve se koriste za prevoženje ljudi i robe sa sela na sajmove, često prenoseći tovar težak 200 kilograma ili više.
Uzgajanje deva radi mesa unapređivalo se kao praktična alternativa govedini, kad je uzgajanje stoke postajalo sve teže zbog širenja pustinja. U N’Djameni, glavnom gradu Čada, konzumirano je 1990. godine 1 300 deva, a nepoznat broj konzumiran je u seoskim područjima. Mnogi neiskusni zapadnjaci bili su iznenađeni kad su saznali da se kod jeftine “govedine” koju su kupili na sajmištu zapravo radi o devinom mesu.
U tom istom gradu nije neobično sresti jednu ili više tih životinja na ulicama kako nose velike vreće sa žitaricama i jahača. Jahač možda obavlja kućne dostave ili jednostavno traži moguće kupce.
U nekim selima u sušnim krajevima te zemlje koriste se deve za izvlačenje vode iz vrlo dubokih bunara. Velika kanta ili posuda za vodu od životinjske kože pričvršćena je za kraj dugačkog užeta i spušta se u bunar. Drugi kraj užeta namješten je preko kolotura, oko jedan metar iznad otvora bunara i privezan za devu. Dječak koji sjedi na devi daje naredbu za izvlačenje, i kanta s dragocjenom tekućinom izlazi iz bunara.
Preostali dijelovi?
Kratko razmatranje o devi pokazuje da su njeni različiti dijelovi tijela očito konstruirani na način koji joj omogućava prilagoditi se vrućoj, suhoj klimi. Ti dijelovi tijela nisu samo slučajnosti prirode. Oni devi daju znatnu prednost u tom teškom dijelu svijeta.
Zašto ima tako dugi vrat? On devi daje sličnu prednost kao žirafi, omogućavajući joj da jede sa stabala. Poput žirafe, često se hrani bodljikavim drvećem vrste akacija koje je u Sahelu uobičajeno. Veći dio godine ne pada kiša, tako da često nema mnogo vegetacije na tlu; drveće preživljava jer ima duboko korijenje i razumljivo je da devama služi za hranu.
Zašto ima tako duge noge i neobična stopala? Osim što pridonose devinoj visini, koja joj je prednost kod uzimanja hrane, njene duge noge joj omogućavaju brzo kretanje. Izdaleka izgleda kao da jednogrba deva tumara neužurbanim korakom, no pješaci koji pokušaju ići ukorak s njom brzo primjećuju da deva svakim korakom prevali veliki komad puta.
Velika okruglasta stopala dosta su mekana, i izgleda kao da se šire kad deva zagazi, dajući joj prednost lakog hodanja po pijesku. Malo, tvrdo kopito krave ili konja brzo upada u pijesak, no deva ostaje na površini. Donja strana stopala prekrivena je od rođenja debelom, tvrdom kožom koja sprečava opekotine od vrućeg pustinjskog pijeska.
Međutim, deve teško hodaju po blatu i zato ih se u kišnom razdoblju ne može naći u južnom Sahelu. Njihovi vlasnici vode ih u pustinju da ne bi pokliznule i možda slomile nogu ili se na neki drugi način povrijedile.
A što je s glasovitom grbom? Neki će vam reći da služi kao spremište za vodu, no zapravo se sastoji uglavnom od masnoće i služi kao skladište za hranu. Neishranjena deva često ima splasnutu grbu, koja se ponekad čak objesi ili pada s jedne strane na drugu, no nakon nekoliko tjedana dobrog hranjenja, grba dobiva svoj prijašnji oblik.
Uzgred spomenuto, Camelus bactrianus, ili dvogrba deva, koja je prikladnija za hladnije pustinje centralne Azije, može se prilično jednostavno križati s jednogrbom devom. To pokazuje da su te dvije skupine samo varijacije iste ‘vrste’ (1. Mojsijeva 1:24; vidi i Probudite se! od 8. travnja 1989, stranica 26).
A zašto ima te duge kovrčaste trepavice? Mnogo prije nego što je suvremena moda izmislila duge, umjetne trepavice, deve su imale prave, i to ne samo zbog ljepote. One čuvaju oči za vrijeme pješčane oluje, što devi omogućava da nastavi svoj put tamo gdje bi druge životinje bile zaslijepljene te bi se morale zaustaviti. Duge, uzane nozdrve dopunjuju ulogu očiju, filtrirajući pijesak kad deva udiše i ograničavajući gubitak vode izvlačenjem vlage kad izdiše.
To, kao i druge karakteristike, daje devi poznatu sposobnost da nekoliko dana izdrži bez vode. Bez problema može preživjeti gubitak vode do jedne trećine svoje težine. Ali kad pije morate biti pripremljeni. Poznato je da deve za deset minuta popiju i do 135 litara vode da bi nadoknadile gubitak vode. Znači, Rebeka se prihvatila velikog zadatka kad se ponudila da napoji deset deva! (1. Mojsijeva 24:10, 19).
Dakle, iako možda za one koji je ne poznaju izgleda neobično, deva nije slučajnost ili naknadni izum stvaranja. Nije čudna mješavina preostalih dijelova koji se kod drugih životinja nisu mogli upotrijebiti. Možda nema tako sjajnu dlaku kao konj niti je tako živobojna kao paun, no stanovnici sjeverne Afike doista cijene jednogrbu devu kao blagoslov od Boga, kao dokaz za postojanje razumnog Stvoritelja (Otkrivenje 4:11).
[Slika na stranici 22]
Deva je sa svojim dugim vratom, grbom, mekanim stopalima i dugim trepavicama vrlo prikladna za život u pustinji