Novo doba otkrića
Napisao član našeg uredništva
JESTE li ikada gledali na televiziji lansiranje space shuttlea? Jeste li se pitali koliko su zapravo velike te rakete? I koliko prostora imaju astronauti u samom space shuttleu? Imao sam priliku to osobno vidjeti kad sam posjetio Spaceport USA na Cape Canaveralu, koji je poznat i kao Kennedy Space Center, na Floridi u SAD.
Budući da sam na televiziji gledao sve vrste svemirskih uzlijetanja i bio ushićen prvim letom Apolla na Mjesec 1969, za mene je bilo veliko iskustvo naći se u samom srcu te aktivnosti, na udaljenosti od samo jednog sata vožnje istočno od Orlanda. Dok smo ulazili na parkiralište, u daljini sam ugledao izložene rakete koje su se u prošlosti koristile za slanje ljudi i instrumenata u svemir. I tamo, parkirana na asfaltnoj površini odmah uz Rocket Garden, nalazila se vjerna reprodukcija shuttle orbiterâ u prirodnoj veličini, koji su bili korišteni u operacijama u Zemljinoj orbiti. Nazvan je Ambassador, i iako je samo model, bilo ga je impresivno vidjeti, razgledati i fotografirati. Visok je 17 metara kod repa i dug 37 metara, uz raspon krila od 24 metra.
Bio je petak, 22. studenoga 1991, i bio sam nestrpljiv da se približim lansirnoj rampi, posebno onoj gdje je shuttle Atlantis čekao na lansiranje u nedjelju, 24. studenoga. Postoji više takvih rampi, no one su nekoliko kilometara udaljene od izložbenog prostora. Stoga sam autobusom krenuo na službeni obilazak glavne raketne zgrade i instalacija za lansiranje.
Naše prvo stajalište bilo je Flight Crew Training Building (Zgrada za trening posade leta), gdje smo vidjeli identične kopije servisnog i lunarnog modula koji su bili upotrijebljeni prilikom tog povijesnog putovanja na Mjesec 1969. Lunarni modul bila je naprava zaista ružnog izgleda — nije imala ništa od glatkih kontura i oblika tipičnog svemirskog vozila. Na prvi pogled izgledao je više kao gomile kocki i piramida na koju su pričvršćene paukove noge. Da, njegov blizanac poslužio je za spuštanje dvojice ljudi na Mjesec.
U srpnju 1971, Apollo 15 spustio se na Mjesec i astronauti Scott i Irwin istovarili su lunarni rover, ili mjesečevo vozilo. Uz cijenu od 15 milijuna američkih dolara, to je vjerojatno bio najskuplji džip koji je ikad napravljen. Ako ga želite voziti, trebate samo otići na Mjesec — ostavljen je tamo zajedno sa sletnim stupnjem lunarnog modula! No, nemojte zaboraviti ponijeti sa sobom nove baterije. One u džipu već su se odavno istrošile.
Moja sljedeća stanica na obilasku bila je VAB (Vehicle Assembly Building/Zgrada za montažu vozila). U svemirskom centru morate se naviknuti na kratice — upotrebljavaju se za sve. Chris, bivši inženjer na projektu Apollo kojeg sam kasnije sreo, rekao mi je: “Bio sam prebačen u jedan drugi odjel i mjesecima nisam mogao razumjeti mnoge stvari koje su se govorile budući da su njihove kratice bile drugačije od mojih!” Što je tako posebno kod VAB-a? Uz visinu od preko 160 metara (ekvivalent neboderu od 52 kata), širinu od 158 metara i dužinu od 218 metara, to je možda najveća zgrada na svijetu što se tiče volumena, ili kubičnog sadržaja. Pokriva područje od 3 hektara. Mora biti tako velika, budući da se ovdje montiraju rakete za lansiranje prije nego se na kotačima izvedu na svoje sporo, naporno putovanje prema lansirnoj rampi. No, više o tome kasnije.
Rečeno nam je da je VAB tako velik da se ovdje mogu istovremeno montirati četiri rakete Saturn V. A one su visoke 111 metara i namijenjene su da nose svemirsku letjelicu Apollo. Knjiga The Illustrated History of NASA objašnjava: “Sveukupna uzletna težina bila je fantastičnih 3 200 tona (2 900 metričkih tona). A ipak motori Saturna V, koji razvijaju skoro 3 800 tona (3 500 metričkih tona) potiska, mogu podignuti taj enorman teret s lakoćom.”
Kad sam pogledao na vrh ove ogromne zgrade, zapazio sam kako nad njom kruže brazilski kondori, koristeći strujanja zraka uvis iznad krova. Podsjetilo me i na to da je svemirski centar smješten usred prostranog nacionalnog parka za divlje životinje koje pruža zaštitu desecima vrsta ptica, životinja i gmazova. Na svom putovanju autobusom, prošli smo pokraj gnijezda bjeloglavog orla, dubokog dva metra i smještenog visoko na drvetu. Na neki način izgleda prikladnim da orlovi lete tamo gdje je čovjek napravio jedno od svojih najvećih dostignuća u svemirskim letovima.
Naše sljedeće stajalište bit će promatračko područje odakle ćemo iz daljine moći vidjeti dvije lansirne rampe. Međutim, još uvijek ostaje jedno veliko pitanje. Kako transportiraju te ogromne rakete do lansirnih rampi udaljenih 5,5 kilometara? Upotrebljavaju najveće traktore koje sam ikada vidio! Nazivaju se transporteri i gusjeničari i mogu nositi 6,6 milijuna kilograma. Svaki od tih transportera veličine je polovice nogometnog igrališta i teži 2,7 milijuna kilograma. No, nemojte od ovih čudovišta očekivati neki brzinski rekord. Kad su natovareni, maksimalna brzina im je 1,6 kilometara na sat; bez tereta, 3,2 kilometra na sat! Platformu nose četiri ogromna traktora sa dvije gusjenice, po jedan na svakom uglu. Svaka gusjenica ima 57 metalnih ploča; svaka ploča teži jednu tonu.
Zamislite sada posebnu autocestu koja se morala izgraditi do svake lansirne rampe, a koja je u stanju podnijeti enormnu težinu pokretne platforme i rakete i svemirske letjelice.
Što je sa shuttleovim povratkom na Zemlju? Orbiter se treba negdje spustiti — a ovdje na Cape Canaveralu to “negdje” nije obična aerodromska sletna staza, budući da je dva puta duža i šira od prosječne aerodromske piste. Ona je duga 4 600 metara, uz 300 metara dodatne piste na svakom kraju. Ako uvjeti za slijetanje nisu povoljni, shuttle se usmjerava prema Zračnoj bazi Edwards u kalifornijskoj pustinji, više od 3 200 kilometara prema zapadu.
Neizmjernost cijelog projekta bila je zapanjujuća. I povukla je za sobom pitanja. Što je čovjek postigao u istraživanju svemira? Koje su koristi? I koji su izgledi za interplanetarne letove? Hoće li se čovjek ikada spustiti na Mars?