Moje traganje za boljim svijetom

Ispričala bivša katolička opatica

BOLJI svijet — je li moguć? Sigurno je da svijet pun mržnje, nasilja, sebičnosti, iskvarenosti, nepravdi i patnji nije bio svijet kakvog je Bog imao na umu kad ga je stvarao. Mora postojati bolji svijet. Ako je to moguće, bila sam odlučna pripomoći da se i ostvari.

Rođena sam i odrasla u provinciji Corrientes, u Argentini, u mjestu poznatom po svom obožavanju Djevice od Itatía. Mještani su katolici, krajnje religiozni, i svake godine vrše mnoga hodočašća kako bi obožavali tu djevicu. Bila sam među njima. Od djetinjstva sam imala želju da upoznam tog Boga o kojem se tako mnogo govorilo, ali mi je otac zabranio da pohađam satove katekizma. Kasnije je, u vrijeme mog odrastanja, otac, uslijed lošeg društva, postao pijanac. Svi smo patili, a naročito moja majka, koja je izvukla najdeblji kraj što se tiče njegovog verbalnog i fizičkog zlostavljanja. Posljedica toga bila je da sam zamrzila suprotni spol, smatrajući sve muškarce zlima i izopačenima.

Moj cilj — pištolj da ubijam

Škola je, međutim, u meni razvila najbolje osobine. Učila sam revno i uporno, i primila sam diplomu iz šivanja i trgovinskog poslovanja, te kasnije diplomirala s najvišim ocjenama i postala učiteljica. Sada su se počeli ispunjavati moji najzanosniji snovi: primanje titula i diploma koje će me osloboditi očevog jarma. U isto vrijeme napravila sam planove kako ću naporno raditi da bih poboljšala situaciju svoje majke, a zatim — kupit ću pištolj i ubiti oca!

To mi, naravno, nije donijelo radost, a još manje mira i sreće. Osjećala sam se prije poput životinje u kavezu. Imala sam 20 godina i našla sam se u labirintu bez izlaza.

Religiozni život — očekivanja nasuprot realnosti

Nekako u to vrijeme počela sam se družiti s opaticama ali i s komunistima. Obje strane pokušale su na mene izvršiti pritisak svojim idejama. Međutim, pomisao da pomažem siromašnima u dalekim zemljama kao što su afričke i azijske navela me da se odlučim za samostan.

U samostanu sam živjela 14 godina. Moj život u samostanu bio je udoban, tih i miran. Sve dok nisam počela raditi sa svećenicima koji su imali filozofiju usredotočenu na svijet zemalja u razvoju nisam bila svjesna razlike između svijeta u kojem smo živjele mi opatice i svijeta u kojem živi preostali dio čovječanstva — tog svijeta boli i nepravdi, gdje ljudi pate pod tlačiteljskim jarmom visokih i moćnih.

U mom vjerskom redu terezijanskih karmelićanskih misionarki mnogo se govorilo o pravdi, no moje su je nadstojnice čini se potpuno zanemarivale u svom ophođenju s drugima. Pripadnice učiteljskog osoblja primale su plaću koja je bila daleko ispod utvrđene vladine platne ljestvice, i bile bez drugih beneficija za sebe i svoje obitelji, te ih se moglo otpustiti bez prethodne obavijesti i bez otpremnine. Situacija u vezi s kućanskom pripomoći bila je još gora; nakon što su 10 do 12 sati radile u školi, morale su pronaći dodatno zaposlenje kako bi mogle uzdržavati i prehranjivati svoje obitelji. Htjela sam ispraviti tu nepravednu situaciju.

Kad sam to spomenula majci nadstojnici, rekla mi je kako mi samo nedostaje strojnica preko ramena pa da budem ekstremist. U tom sam trenutku pomislila da bih radije bila ekstremist nego tako nehumana kao one. Tako sam odlučila tražiti oprost od trajnih zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti koje sam dala. Htjela sam pomoći crkvi na širem području. Oprost mi je spremno dan.

Moja politička aktivnost

Tada sam u pravom smislu počela ispunjavati zavjet siromaštva. Mnogo puta ne bih imala ni zalogaj kruha da oko mene nije bilo ljudi dobra srca. Po prvi puta sam uvidjela kako žive obični ljudi. Naporno sam radila zajedno s mjesnom crkvom na svim područjima — religioznom, socijalnom i političkom. Kao učiteljica za odrasle, imala sam mnoge prilike za razgovor s njima o zaostalosti na koju ih prisiljava društvo, o uzrocima te zaostalosti i o mogućim rješenjima. Kakva su to bila rješenja? Kao prvo, djelovati miroljubivim sredstvima i protestima; a zatim, ako je potrebno, koristiti nasilje kako bi se dostigao taj željeni cilj, pravda.

Religiozno-politički pokret s kojim sam bila povezana, kojeg su organizirali katolički svećenici i podupirali laici, upravlja svoje djelatnosti na nerazvijena područja Afrike, Azije i Latinske Amerike. Zagovara neposrednu, radikalnu promjenu socioekonomskih struktura putem revolucionarnog procesa, uz potpuno odbacivanje svih vrsta ekonomskog, političkog i kulturnog imperijalizma. Njegov je cilj da uspostavi latinoamerički socijalizam koji unapređuje stvaranje hombre nuevo (novog čovjeka), oslobođenog okova koje su nametnuli strani politički sustavi.

Posvetili smo se tome da što više ulazimo u redove siromašnih, poistovjećujući se s njihovom situacijom u životu. S tim idealima u mislima, trsila sam se da pomognem svakome — mladima i starima, onima koji odrastaju i onima koji su već odrasli.

Moj privatni život — najveće razočaranje

U svojoj borbi za boljim uvjetima siromašnih, zaboravila sam da srce može biti prijevarno. Zaljubila sam se u svog pretpostavljenog, svećenika, s kojim sam živjela dvije godine. S vremenom sam zatrudnjela. Kad je to svećenik saznao, htio je da izvršim pobačaj, što sam odbila, jer bi to bilo ubojstvo. Da bih mogla roditi dijete, morala sam napustiti svoj posao sa svećenikom i napustiti grad, kako se ne bi otkrilo da sam mu bila ljubavnica.

Napustila sam grad u velikoj boli i pomišljala sam da počinim samoubojstvo tako da se bacim pod vlak, ali me nešto zadržavalo. Istrajala sam. Prijatelji, članovi obitelji i ljubazne osobe u mom rodnom gradu pružili su mi svoju ljubav, suosjećanje i razumijevanje — što mi jedini čovjek koga sam ikada voljela nikad nije pružio. Kad mi se rodio sin, oni su se brinuli za nas. Htjela sam da moj sin odraste u snažnog, dinamičnog čovjeka, dosljednog svojim uvjerenjima i spremnog da umre za svoje ideale. Kao simbol te želje, dala sam mu srednje ime Ernesto u sjećanje na Ernesta Che Guevaru (dobro poznatog argentinskog gerilca), koga sam veoma cijenila.

Kad je vojska izvršila prevrat u argentinskoj vladi, počelo se progoniti ljevičarske skupine. Mnogi moji drugovi bili su uhapšeni. Nekoliko puta moju su kuću pretresli encapuchadosi (kapuljačari), koji su sve prevrnuli i gotovo mi sve pokrali. Mnogo sam puta bila pozvana pred vlasti da bih otkrila gdje su mi drugovi, ali sam ostala lojalna svojim drugovima, radije pristajući na smrt nego da postanem izdajnik.

Prekretnica

Budući da sam živjela pod takvim pritiskom, bio mi je potreban netko s kim bih porazgovarala, u koga bih mogla imati povjerenja i na koga bih se mogla osloniti. Tada je na moja vrata došlo dvoje Jehovinih svjedoka. Rado sam ih primila, zapazivši na njima stanovitu mirnoću i prijateljski stav koji me privukao. Željela sam da ponovno dođu i proučavaju sa mnom Bibliju. Kad su došli, objasnila sam im u kakvoj sam se teškoj situaciji našla i rekla im iskreno da ne želim da budu upleteni kao sukrivci. Uvjeravali su me da se ne bojim, jer vlasti znaju tko su oni.

Naše proučavanje Biblije bilo je od početka staza puna prepreka. Budući da sam izgubila vjeru i pouzdanje u Boga, bilo mi je vrlo teško prihvatiti učenja izložena u pomoćnom sredstvu za proučavanje Biblije Istina koja vodi do vječnog života. Gotovo sam odustala od studija, smatrajući da je Biblija mit i da je Marx bio u pravu kad je rekao da je religija “opijum za narod”. Kad sam Svjedocima izrazila svoje osjećaje i rekla im neka više ne gube vrijeme sa mnom, odgovorili su da to ne smatraju gubljenjem vremena kad pomažu ljudima kojima je pomoć potrebna.

Drugačiji sam utisak dobila kad sam pozvana u Kraljevsku dvoranu. Bilo mi je dosta sastanaka na kojima je tako očigledno nedostajalo dijaloga, uzajamnog poštovanja i prijateljstva. Međutim, sastanci Jehovinih svjedoka bili su drugačiji. Temelje se na Bibliji i jačaju vjeru, te nas potiču da ljubimo jedan drugoga i čak da ljubimo svoje neprijatelje.

Nova kršćanska osobnost nadomješta nasilje

Konačno sam pronašla način da se svijet učini boljim. Svoje sam predanje Jehovi Bogu 8. lipnja 1982. simbolizirala krštenjem u vodi, i tada mi je kao nikada prije postala želja da svučem staru osobnost nasilnog političkog hombre nueva, i da obučem novu osobnost, s njemim vrsnim plodovima opisanim u Galaćanima 5:22, 23. Sada sudjelujem u drugoj vrsti ratovanja, kršćanskom ratovanju, propovijedanju dobre vijesti o Kraljevstvu i davanju sebe kako bih druge poučila istini o Kraljevstvu i boljem svijetu koji će doći.

Kakvog li blagoslova što mogu svog sinčića poučavati da umjesto da raste oponašajući Ernesta Che Guevaru, može hoditi stopama Krista Isusa, našeg Vođe i Uzora! Molim se da moj sin i ja, zajedno sa svima koji ljube pravednost, uključujući moje bivše sudrugove i moje rođake, uđemo u taj vječni bolji svijet, rajsku Zemlju ispunjenu radošću, mirom, srećom i pravdom. Nasilje nikomu ne koristi; ono samo pothranjuje mržnju, razdore, frustracije i nevolje koje nikad ne prestaju. Govorim iz iskustva, jer sam takvim životom živjela. (Od Eugenie Maríe Monzón.)

[Slika na stranici 22]

Propovijedanje od kuće do kuće u Argentini