Vodenprase — greška ili čudo stvaranja?

KAKO biste se osjećali kad bi vas netko nazvao čudnim ili glupim? Možda uvrijeđeno? Pa, tako su mene nazvali evolucionist Charles Darwin i drugi. Zamislite, jedan je čak rekao da sam “greška stvaranja”! Iako sam po prirodi miroljubiv, to me stvarno uznemirava. Stoga želim očistiti svoje ime. Reći ću vam o svom izgledu, onome što volim i svojim strahovima — svojim dobrim stranama i svojim lošim stranama. Tada ćete moći odlučiti da li sam greška ili čudo stvaranja.

Najveći na svijetu

Oprostite mi. Tako sam uzrujan da sam se zaboravio predstaviti. Ime mi je g. Vodenprase, iz tropske Južne Amerike.a Ljudi koji govore španjolski nazivaju me carpincho ili chigüiro. To su samo 2 od 190 imena koja su mi dana. Ipak, bolje sam poznat kao “najveći glodavac na svijetu”.

To zvuči kao hvalisanje, ali zapravo nije. Znate, ja sam približno veličine ovce. Stavite me na vagu i kazaljka će se zanjihati do 45 kilograma. Moja sestra blizanka teži 60 kilograma ili više. Ipak, ona je vitka u usporedbi sa ženkom vodenpraseta u Brazilu koja drži rekord — snažnih 90 kilograma.

“Gospodari pašnjakâ”

Sva ta težina nije posljedica prežderavanja bezvrijednom hranom, budući da smo u potpunosti vegetarijanci i jedemo uglavnom travu. Ponekad čak pasemo zajedno s domaćom stokom. U prošlosti su nas Indijanci iz poštovanja nazivali ‘gospodarima pašnjakâ’. To je sigurno mnogo razumniji opis od ‘čudan’.

Također jedemo vodene biljke, i dok vi spavate, ne možemo odoljeti a da ne zarijemo svoje sjekutiće u obliku dlijeta u sočnu lubenicu, slatku stabiljku šećerne trske ili mladu biljku riže.

U stvari, kad god nas vidite mi nešto grickamo — ne zato što smo izjelice nego zato što smo glodavci. Naši kutnjaci nikada ne prestaju rasti, tako da je jedini način da ih istrošimo da žvačemo i glođemo dok ne umremo.

Unatoč tome, kao što su zabilježili znanstvenici, mi znamo što da žvačemo. Izabiremo samo “biljke s najvišim sadržajem proteina” i, kažu oni, ‘u pretvaranju trave u proteine efikasniji smo od ovaca ili zečeva’. Tko je rekao da smo glupi?

Svinja s plivaćim perajama

Priznajem da je moj izgled, recimo, karakterističan. Ispupčene oči; male, okrugle uši; nosnice koje se mogu stezati — i smještene visoko na mojoj velikoj glavi, što mojem licu daje izraz stalnog čuđenja. Neki kažu da izgledam poput “ogromnog zamorca sa samo malo nagovještaja vodenog konja u sebi”. S time mogu živjeti. Međutim, ne slažem se sa piscem koji je rekao da moja četvrtasta njuška izgleda kao da ju je “početnik izrezbario iz nakrivljenog debla”. Osobno više volim ovo: “Komično lice [sa] prodornim svinjećim očima.”

Naravno, ja nisam rođak mladoj utovljenoj svinjčadi, ali sa svojim kratkim nogama i masivnim, bačvastim tijelom nalikujem svinji. Osim toga, prije 200 godina, švedski botaničar Carolus Linnaeus zabunom me klasificirao kao svinju. Pa, jeste li ikada vidjeli svinju s plivaćim perajama? Teško! Ipak, to je upravo ono što mi je dao Stvoritelj i, vjerujte mi, te noge s plivaćom opnom prikladne su, jer volim vodu. U stvari, moje tijelo prasećeg oblika i ljubav prema vodi donijeli su mi nadimak vodenprase.

Masna tajna

Područja blizu ribnjaka, jezera, rijeka i močvara — po mogućnosti okružena šumama s gustim grmljem — odgovaraju mi za dom. Vodu ne samo da volim nego je i trebam za preživljavanje.

Međutim, prije nekih tristo godina u Venezueli naša nam je ljubav prema vodi donijela poteškoće. Tamošnjim rimokatolicima bilo je zabranjeno jesti meso za vrijeme korizme. Riba je, međutim, bila dopuštena hrana. Stoga je Katolička crkva zgodno proglasila da su moji preci ribe! Vjernici u Venezueli jedu nas do današnjeg dana bez grižnje savjesti za vrijeme korizme.

Nasreću, neki od mojih predaka uspjeli su umaknuti. Kako? Time što nisu radili jazbine da se sakriju poput drugih glodavaca. Umjesto toga, kad smo se našli u opasnosti požurili smo prema vodi, skočili u nju i s lakoćom otplivali. Iako mom tijelu nedostaju aerodinamični oblici drugih vodenih stvorenja, odličan sam plivač. Razlog? U tome je moja tajna.

Zbog mojih naslaga masti, volumen za volumen, tek sam nešto teži od vode. Zamislite samo, jedan je istraživač napisao da dok sam u vodi imam ljupkost balerine, a moji pokreti, rekao je, podsjećaju ga na poeziju! To je vrlo različito od “greške stvaranja”.

Kad sam suočen s poteškoćama, moje me noge s plivaćom opnom poput propelera brzo tjeraju naprijed — daleko od neprijateljâ. Mogu plivati pod vodom dosta daleko i ostati zaronjen nekoliko minuta. Zatim se, uz oprez, podižem, ostajući u plitkoj vodi, izlažući samo svoje nosnice, oči i uši — kao što radi i vodeni konj. Neprijatelji, kao što su divlji psi, jaguari, kajmani, anakonde i ljudi, teško zapažaju moje nosnice među vodenim biljkama. No, uz dobro razvijeni osjećaj njuha, moj nos lako otkrije grabežljivce.

Budući da stalno izlaganje vrućem suncu brzo dovodi do pucanja i gnojenja moje kože, boravak u vodi sprečava i opekline od sunca. Kako je moja crvenkastosmeđa ili sivkasta dlaka rijetka, kroz nju mi se vidi koža. Da bih stoga kontrolirao svoju tjelesnu temperaturu, jednostavno ostanem pod vodom ili se uvaljam u blato, pokrivši se slojem ilovače.

“Dojilačka koalicija”

Jesmo li mi ikada na suhom tlu? Barem majka treba biti tamo kad rađa. Nakon trudnoće od oko četiri mjeseca, rađa se od dvoje do osmero mladunčadi, a svako teži preko jednog kilograma. Njihovo “svjetlije smeđe, sjajnije krzno”, primjećuje jedan promatrač, prouzročuje da izgledaju “ukusnije odjeveni” od roditelja. Ženka vodenpraseta počinje se rasplođivati kad je stara 15 mjeseci. Može živjeti deset godina i može za svog života izleći najmanje 36 mladunčadi.

U roku od nekoliko sati mladunčad hoda odmah iza majke. Plivanje je, međutim, teže jer se mladunče u početku usteže ući u vodu. Nakon što je gurnuto u vodu, ono će, mahnito lamatajući po vodi, pokušati dohvatiti majku, ili drugu ženku, i popeti joj se na leđa. Majka tada namjerno služi kao pojas za spasavanje. Ipak, kako mladunče postaje veće, sve mu je teže održavati ravnotežu. Uskoro će se otkotrljati s majčinih leđa, plivajući vlastitim snagama.

Odrasle ženke također sudjeluju u dojenju. Majka hrani ne samo svoje mlade nego i žedno potomstvo drugih ženki. Zašto? “Dojilačka koalicija”, objašnjava producent filmova o divljini, Adrian Warren, “može povećati šanse [mladunčadi] za preživljavanje.”

Zadnja riječ

Budući da smo po prirodi krotki, mi smo kućni ljubimci koje je lako pripitomiti. Jedan slijepi farmer u Surinamu čak je koristio vodenprase kao psa za vođenje slijepih. No, uglavnom nas se drži zbog našeg mesa, za koje neki kažu da je ukusno. Venezuela, naprimjer, ima rančeve gdje nas na tisuće uzgajaju zbog prehrane — dvojbena čast. Bilo kako bilo, nadam se da vam se sviđam ne samo zato što sam dobrog okusa nego i zbog onoga što jesam.

Dakle, što mislite? Jesam li greška ili čudo stvaranja? Da li se slažete s Darwinom ili sa mnom? Naravno, ne želim vam stavljati riječi u usta, ali sjetite se: Darwin je jednom već pogriješio!

[Bilješka]

[Slika na stranici 24]

Na tisuće nas uzgaja se zbog prehrane — dvojbena čast