Pod tlakom u borbi za život
OTČEPI uši! Važno je da otčepiš uši!” To su bile prve riječi koje sam čula nakon kirurškog zahvata resekcije debelog crijeva izvršenog na meni. Pomislila sam: “To je čudno — operirali su mi trbuh. Što to ima veze s mojim ušima?”
Ali postupno, kako sam postajala svjesna svoje okoline, shvatila sam da to nije bio običan bolnički odjel. Bila sam u dugačkom, uskom prostoru nalik torpedu — u hiperbaričnoj komori.
Komplikacije u toku operacije
Ustanovila sam da je moja operacija bila opsežnija nego je u prvi mah bilo planirano. Rak se proširio na jetru i imala sam jako unutarnje krvarenje. Kad sam napustila operacionu dvoranu, vrijednost hemoglobina u krvi opala mi je na 3,6. (Normalna vrijednost hemoglobina kod odrasle osobe iznosi 15 g/100 ml krvi.) Liječnici su se zabrinuli i pozvali u bolnicu mog oca. On je također jedan od Jehovinih svjedoka i odbio je poništiti moju odluku da ne dopustim transfuziju krvi (Djela apostolska 15:20, 29).
Moj je kirurg hitno zatražio dozvolu da upotrijebi hiperbaričnu komoru u kompleksu za podvodno ronjenje kod Dycea, grada u blizini Aberdeena, u Škotskoj. To je moglo pripomoći da procirkulira kisik u maloj količini krvi koja je preostala u mom tijelu. Dozvola je dobivena. Uslijedilo je užurbano putovanje od 8 kilometara bolničkim kolima od Aberdeena do Dycea gdje sam stavljena pod tlak jednak onome 15 metara ispod morske razine.
To je bilo novo iskustvo za sve, jer je komora obično bila korištena za dekompresiju ronilaca zaposlenih na bušotinama za naftu na Sjevernom moru. Koristeći je po prvi puta u postoperativnom tretmanu, dvije medicinske sestre i jedan tehničar, svi u svojim dvadesetim, pratili su me unutra, gdje su trebali ostati sve dok nije bila izvršena dekompresija. Vani su hiperbarični specijalisti rukovali složenim kontrolnim uređajima.
Pod tlakom
Kad je zrak ubačen u komoru, tlak je u njoj porastao. Disanje kroz masku kod dva i pol puta višeg atmosferskog tlaka nego što je normalno značilo je da punim svoja pluća dva i pol puta većom količinom kisika nego što je uobičajeno. Pospješeno otapanje plina u tekućem sastojku krvi (sada potpomognutom ekspanderima volumena) nadoknadilo je nedostatak hemoglobina.a
Sljedećih nekoliko dana bilo je vrlo teško. Samo su posjetioci koji su prošli stroge medicinske testove mogli ući u susjedni sektor gdje se moglo sniziti tlak. Mali otvor na nosu torpeda omogućavao je drugim posjetiocima da me vide, no ja sam mogla vidjeti samo jedno oko!
Moj me brat, koji je također Svjedok, posjetio nakratko u komori. To me uvelike razveselilo, kao i mnoge razglednice koje su mi tako ljubazno poslali mnogi moji prijatelji izražavajući svoju ljubav i biblijske misli. Sve te poruke kao da su došle onda kad sam se osjećala posebno slabom.
Petog dana u komori pristupio mi je liječnik zadužen za taj uređaj. Bio je očito zabrinut i objasnio je: “Sada je u vašoj krvi previše kisika.” Kao posljedica toga, moja koštana srž kao da više nije funkcionirala. Rekao je da mi je krv poprimila hemofilijska svojstva, i očekivalo se da će mi zbog zakazivanja mehanizama za zgrušavanje iscuriti i ono malo krvi što mi je preostalo. (Tada mi je već hemoglobin pao prenisko a da bi ga se moglo instrumentima izmjeriti. Iznosio je oko 2,6.)
Medicinske su sestre briznule u plač. Učinila sam što sam mogla kako bih ih utješila i prepustila sam ishod u Jehovine ruke.
Dekompresija — uspješna!
Po liječnikovoj naredbi, odmah je pokrenut proces dekompresije. Medicinske su sestre počele pokazivati znakove slabosti uslijed toga što su toliko dugo bile pod tlakom; nikada prije nitko drugi nije bio više od tri dana u hiperbaričnoj komori. Ovo nam je svima već bio peti dan! Sada smo trebali još dva dana čekati da se tlak postupno snizi.
Kad je liječnik sljedeći puta ušao, izgledao je mnogo zadovoljnije i objavio: “Iz nekog nepoznatog razloga, vaša vrijednost hemoglobina stalno pomalo raste.” Bio je mišljenja da je koštana srž ponovno počela funkcionirati. Obuzela me radost.
Tjedan dana nakon operacije konačno sam izašla iz komore s vrijednošću hemoglobina 4,6 i bila sam premještena u susjednu prostoriju da pričekam bolnička kola koja će me prebaciti na odjel intenzivne njege u Aberdeenu. Dok sam bila tamo, jedna od naših Susvjedokinja došla je i donijela časopise koje je prošlu večer dobila u Kraljevskoj dvorani. Naslovni članak “Način liječenja — tko donosi konačnu odluku?” (Probudite se! od 8. srpnja 1984 [kod nas 8. srpnja 1985]) došao je baš u pravo vrijeme! Upotrijebila sam ga da pokažem zašto sam zauzela takvo stajalište.
Moj se hemoglobin postupno povećao iznad 5, i bila sam skinuta s kritične liste. Nisam primala nikakav tretman osim dobre zdrave hrane. Moje je tijelo sada sâmo obavljalo izvanredan posao. Sljedećeg sam dana otpuštena s vrijednošću hemoglobina 7,8.
Zbog duljine vremena koja je obično potrebna za oporavak nakon ovakve operacije, dobila sam tri mjeseca bolovanja kako bih ojačala. Moj je hemoglobin u krvi dosegao 15,3, i ponovo sam dobila 9,5 kilograma.
Kako mi je drago što ovih zadnjih godina mogu koristiti svoju novu životnu radost da bih nastavila svoju vjeru prenositi drugima! Moja zahvalnost pripada Jehovi, Onome koji podržava život, kao i ljubaznom medicinskom osoblju koje mi je tako uspješno pružilo takav neortodoksan tretman. (Ispričala Doreen Strachan.)
[Bilješka]
a S teoretske točke gledišta, zamjena tjelesnih tekućina solnom otopinom, dekstrozom ili dekstranom u povezanosti sa hiperbaričnim kisikom realna je procedura u tretmanu kod neposredne opasnosti od akutne anemije uslijed gubitka krvi. Ali, kao i kod svakog oblika medicinskog tretmana, može doći do komplikacija, i sigurna operacija uz hiperbarični uređaj zahtijeva mnogo umješnosti i pažnje. (Vidi članak pod naslovom “Spasonosni novi postupak” u Probudite se! od 8. svibnja 1979, engl.).
[Slika na stranici 11]
Doreen, tjedan dana nakon otpuštanja iz bolnice
[Zahvala na stranici 10]
Ljubaznošću Grampian Health Board