Beskrvnim liječenjem spašen s ruba smrti

Ispričao član osoblja svjetske centrale Jehovinih svjedoka

IZGLEDALO je ironično. U veljači 1991. otišao sam u Buenos Aires, u Argentini, da bih pomogao voditi seminare o upotrebi alternativa za transfuzije krvi. A sada sam bio na rubu smrti, s jakim unutarnjim krvarenjem.

Problem je počeo tjedan dana ranije, dok sam bio u Meksiku. Osjetio sam određenu bol u trbuhu ali nisam mislio da je ozbiljno. Mjesni doktor je rekao da Amerikanci često imaju želučane probleme dok posjećuju to područje. Prepisao je lijek za ublažavanje boli.

Kad sam sljedeći dan letio prema Buenos Airesu, bol se povećala. Osjećao sam vrućinu u trbuhu, a dva dana kasnije to je postalo poput rasplamtjele vatre. Dana mi je injekcija protiv boli. To mi je omogućilo da završim svoja predavanja na seminaru. Nakon toga odveden sam iz podružnice Jehovinih svjedoka, gdje smo moja žena i ja boravili, u mjesnu bolnicu. Tamo mi je dijagnosticiran čir koji je očigledno nedavno prestao krvariti.

Dijagnoza je bila prilično zbunjujuća, budući da nikada nisam imao čir, pa čak niti njegove simptome. U svakom slučaju, nadali smo se da ću se oporaviti mirovanjem u krevetu, antacidima i blagom hranom. Nažalost, nakon što smo se vratili u ambulantu podružnice krvarenje je ponovno počelo.

Stolica mi je bila crna, natopljena krvlju, a ja sam bio blijed poput leša. Konačno sam se onesvijestio i slučajno iščupao cijev za infuziju iz ruke. Moja žena je otrčala hodnikom pozivajući medicinsku sestru.

Kirurški zahvat ili ne?

Ubrzo su pokraj mog kreveta bila dva liječnika. Pomoću prevodioca informirali su me da mi je hemoglobin pao na 6,8 grama po decilitru (normalno je oko 15). Rekli su da su se telefonom konzultirali sa specijalistom u beskrvnoj kirurgiji. On je preporučio hitnu operaciju. Pitao sam za alternative kirurškom zahvatu.

Stupilo se u vezu sa gastroenterologom. Rekao je da je moguće spustiti mi gastroskop kroz grlo do perforacije koja se nalazi na dvanaesniku, prvom dijelu tankog crijeva. Kad se jednom dođe do mjesta krvarenja, na ranu se može baciti kemijski hemostat kako bi se pokušalo zaustaviti krvarenje.

“Kakve su šanse za uspjeh?”, pitao sam.

“Oko 50 posto”, odgovorio je. Međutim, kirurg je rekao da bi, u slučaju da primjena hemostata ne uspije, vremensko zakašnjenje i gubitak krvi vjerojatno onemogućili kirurški zahvat. Izgledalo je da nemam izbora nego da budem operiran.

To je bio emocionalan trenutak. Žena i ja smo se zagrlili. Prije nego sam iz ambulante otišao u bolnicu napravljen je testament i ja sam ga potpisao. Naši prijatelji su smatrali da vjerojatno neću preživjeti operaciju.

Operacija

U operacionoj dvorani stavili su me na nešto što je izgledalo poput velikog staklenog stola. Svjetlo je prodiralo odozdo i blještalo odozgo. Bio sam sve napetiji, što je moralo biti vidljivo, jer mi je pristupio jedan od kirurga. “Ne brinite se. Sve će biti u redu”, rekao je. Njegova srdačna briga me utješila. Anesteziju sam dobio inhalacijom, i gotovo u sekundi, iz zbunjenosti sam prešao u neosjetljivost, u nesvjesnost.

Probudio sam se kad su me prenosili s kolica na običan bolnički krevet. Uhvatila me panika kad sam osjetio vrlo žestoku bol od incizije i od cjevčica u nosu i grlu. Moja me žena, zajedno s prijateljicom, tješila. Moja intenzivna žeđ smanjila se kad su mi usne navlažili vodom. Bio sam sretan što sam živ.

Iako mi je bilo zajamčeno da je operacija uspjela, krvna slika mi se i dalje pogoršavala. Što nije bilo u redu? Ispitivanje moje stolice otkrilo je da još uvijek krvarim. Kirurzi su bili sigurni da to nije iz onog mjesta koje su upravo zatvorili — odakle onda?

Liječnici su smatrali da sam morao pojesti neku otrovnu tvar koja je prouzročila perforaciju, možda u debelom crijevu. Rekli su da sam preslab da ponovno prođem kirurški zahvat.

Pritisak da prihvatim krv

Kako je moja krvna slika bila sve lošija, pritisak da prihvatim transfuziju krvi se pojačavao. Medicinska sestra koja me njegovala rekla je da kad bi ona bila liječnik, jednostavno bi mi dala krv bez da me pita. Oko tri sata ujutro, liječnik je došao do mene i rekao: “Morate uzeti krv ako želite živjeti.”

Objasnio sam mu da sam pripadnik Jehovinih svjedoka i da i zbog religioznih i zbog medicinskih razloga ne želim prihvatiti transfuziju krvi (3. Mojsijeva 17:10-14; Djela apostolska 15:28, 29). Bio je vidljivo uznemiren i njegov sam stav pripisao tome što ne razumije i ne poštuje moje čvrsto stajalište.

Zbog sve većeg pritiska, kao i drugih okolnosti u bolnici, zatražio sam da budem otpušten. Ubrzo me vozilo hitne pomoći vratilo u ambulantu u podružnici.

Uspješan tretman koji spašava život

Zamolio sam tamošnjeg liječnika, pripadnika Jehovinih svjedoka, da mi potvrdi da mi je dao EPO (eritropoetin), sintetički hormon koji stimulira koštanu srž kako bi brže stvarala crvena krvna zrnca. Rekao je da jest. Naravno, tijelo još uvijek treba temeljne građevinske blokove kako bi stvorilo zdrava crvena krvna zrnca. Ti građevinski blokovi su folna kiselina, vitamin B i naročito željezo. Željezni dextran (Imferon) primijenjen intravenozno, najbrži je način da se osigura potrebno željezo, i to sam zatražio.a

Međutim, Imferon se ne može nabaviti u Argentini. Teško ga je pronaći čak i u Sjedinjenim Državama, budući da je većina zaliha otpremljena na Srednji istok zbog rata u Perzijskom zaljevu. Ipak, određena količina je konačno pronađena i odmah je povjerena jednome pripadniku Jehovinih svjedoka koji je putovao u Argentinu.

Do tog vremena, hemoglobin mi je imao vrijednost od samo 4. Znajući da uzimanje opsežnih uzoraka za analizu krvi može dovesti do anemije, rekao sam medicinskom tehničaru koji je došao u podružnicu da mu više neću dozvoliti da mi uzme krv. On je prigovorio: “Moramo je uzeti ako želimo znati što se događa.”

“Znate što se događa”, odgovorio sam. “Ja krvarim, a koja je najdragocjenija tvar u mom tijelu?”

“Krv”, priznao je.

“I ja sam odlučio da za sada više ne dajem ništa svoje krvi”, odgovorio sam. Ne zna se koliko se moja krvna slika još pogoršala.

Te sam se noći gorljivo molio Jehovi, tražeći njegovo vodstvo i izražavajući svoju nadu da ću se probuditi sljedeći dan. Probudio sam se, ali sam osjetio da me moja životna snaga napušta. Smrt je izgledala neizbježnom. Normalno je moj hemoglobin iznosio oko 17,2 grama na decilitar, što je krajnja gornja prihvatljiva granica, što znači da sam izgubio više od 75 posto svoje krvi. Moralo se još nešto uraditi.

To sam jutro zatražio razgovor u vezi s mojim tretmanom s liječnicima koji su se brinuli za mene. Nije mi bio dan vitamin K, važan za koagulaciju krvi, ali sada su se odmah složili da mi ga počnu davati. Zatim sam pitao: “Da li bi neki od lijekova koje dajete mogao prouzrokovati ili doprinijeti krvarenju?”

“Ne”, odgovorili su.

“Jeste li sigurni?”, bio sam odlučan.

Rano sljedećeg jutra, jedan od kirurga došao je k meni i rekao da su daljnjim istraživanjem utvrdili da bi jedan lijek mogao vrlo lako doprinositi krvarenju. Njegova je primjena odmah obustavljena. Spremnost liječnika da me pažljivo saslušaju kao pacijenta i da analiziraju moj tretman povećalo je moje poštovanje prema njima.

Na moj zahtjev, pored kreveta mi je donesena medicinska literatura i žena i ja smo je počeli pretraživati. Jedan članak govorio je o kemijskom hemostatiku, načinu liječenja koji zaustavlja krvarenje. Tek što smo pronašli članak, došao je dr. Marcelo Calderón Blanco, također Svjedok, i izrazio želju da upotrijebi sličan proizvod! Preparat mi je dan na isti način na koji se daje klistir. Otprilike u isto vrijeme, iz Sjedinjenih Država došao je Imferon i dan mi je intravenozno.

Sada smo mogli samo čekati. Još istog dana počeo sam se osjećati bolje. Tri dana kasnije dozvolio sam im da uzmu krv za analizu. Iznenađujuće, hemoglobin mi se povećao na 6! Međutim, kad su ga provjeravali pet dana ranije, iznosio je 4 i padao je! Liječnici su bili skeptični. Izdali su nalog za još jedan test. On je potvrdio prvi. EPO i Imferon su djelovali!

Tehničar na klinici koji mi je testirao krv nazvao je i rekao da je liječnik sigurno primijenio transfuziju krvi. “Ničija krvna slika ne može se tako brzo popraviti bez transfuzije krvi”, inzistirao je. Liječnik mu je zajamčio da krv nije bila dana. “Koji se režim provodio koji tako brzo podiže razinu krvi?”, želio je znati. Obaviješten je o upotrebi EPO-a i Imferona.

Dr. Amilcar Fernández Llerena, jedan od mojih liječnika koji nisu Svjedoci, posjetio me isti dan kad su došli rezultati analize krvi. Nakon što me pregledao, rekao je u čudu: “Dajem vam novo ime — Lazar.” (Usporedi Ivan 11:38-44.) Morao sam napregnuti svu svoju snagu da zadržim suze.

Dr. Llerena je rekao: “Možete zahvaliti svom Bogu, Jehovi, što ste živi.” Pitao sam ga kako to misli. “Da pušite, zloupotrebljavate drogu ili se opijate”, odgovorio je, “ne biste preživjeli operaciju. No, budući da je vaše tijelo čisto i snažno zbog slušanja Božjeg zakona, preživjeli ste.”

Informacije koje sam koristio u svom slučaju uglavnom je bilo ono što smo učili Odbore za kontaktiranje s bolnicama na seminarima u Sjevernoj Americi, Evropi i Latinskoj Americi. Naglasak programa je na uspješnim alternativama koje se mogu koristiti u beskrvnom medicinskom postupku. Nasreću, informacije o tim alternativama liječnicima su dostupne kroz Odbore za kontaktiranje s bolnicama, kojih je sada u cijelom svijetu više od 800.

Nadam se da će moje iskustvo pomoći drugim Svjedocima koji traže beskrvni tretman. Bolnica gdje sam bio operiran kasnije je kontaktirala argentinsku podružnicu Jehovinih svjedoka i rekla je da sada shvaćaju da imamo uspješan režim za liječenje pacijenata beskrvnim proizvodima i da bi rado ubuduće s nama surađivali.

[Bilješka]

[Slika na stranici 21]

Odlazak iz bolnice nakon operacije