Što prouzročuje nasilje u obitelji?
“Umjesto da je utočište od stresova, napetosti i iracionalnosti vanjskog svijeta, obitelj izgleda često prenosi ili čak povećava te napetosti” (The Intimate Environment—Exploring Marriage and the Family).
ISTRAŽIVANJA na području obiteljskog nasilja relativno su novo nastojanje. Opsežne ankete provode se tek nekoliko posljednjih desetljeća. Rezultati takvih ispitivanja možda nisu uvijek dosljedni, ali su neki osnovni faktori koji doprinose nasilju u obitelji ipak otkriveni. Razmotrimo neke od njih.
Koju ulogu igra obiteljsko porijeklo?
Određeni broj istraživača rekao je o svojim otkrićima: “Što je par koji smo intervjuirali bio nasilniji, to su njihova djeca bila nasilnija jedno prema drugome, i prema svojim roditeljima.”
Na mlade ostavlja velike posljedice već samo to da su očevici obiteljskog nasilja. “Dijete koje gleda kako se tuče njegovu majku, ekvivalent je djetetu kojeg se tuče”, primjećuje terapeut John Bradshaw. Mladić po imenu Ed mrzio je gledati svog oca kako mu tuče majku. Ipak, iako to možda nije shvaćao, naučio se vjerovati da muškarci moraju vladati nad ženama a da bi to mogli, muškarci ih moraju plašiti, nanositi im bol i ponižavati. Kad je odrastao, Ed je tu grubu, nasilnu taktiku primijenio na svojoj ženi.
Neki roditelji s puno opreza zabranjuju svojoj djeci da gledaju nasilje na televiziji, i to je dobro. Ali, roditelji bi trebali biti još oprezniji kad se radi o promatranju vlastitog ponašanja kao slike i prilike za svoju djecu koja lako stječu dojmove.
Koju ulogu igra stres?
Stres uzrokuju trudnoća, nezaposlenost, smrt roditelja, preseljenje, bolest i financijski problemi, kao i druge stvari. Većina ljudi izlazi na kraj sa stresom bez pribjegavanja nasilju. Za neke, međutim, stres može biti uvod u nasilje, naročito kad je povezan s drugim činiocima. Naprimjer, briga za ostarjele roditelje — naročito kad je roditelj bolestan — često je dovela do zlostavljanja kad je osoba koja se brine preopterećena drugim obiteljskim odgovornostima.
Odgajanje djece stvara stres. Kao posljedica toga, vjerojatnost zlostavljanja djece može se povećati s veličinom obitelji. Djeca mogu dovesti i do porasta u zlostavljanju bračnog partnera, jer “konflikt zbog djece je ono zbog čega će se par najvjerojatnije početi tući”, izvještava Behind Closed Doors.
Neispravno gledište o spolovima
Dan Bajorek, koji vodi savjetodavnu grupu u Kanadi, kaže da nasilni muškarci imaju pogrešno gledište o ženama: “Bez obzira iz koje kulture dolazili, odgojeni su da vjeruju kako su muškarci Broj 1.” Hamish Sinclair, voditelj programa liječenja za nasilne muškarce, kaže da su muškarci naučeni da vjeruju kako su superiorniji u odnosu na žene i kako je njihovo pravo “da ih kažnjavaju, ukoravaju ili zastrašuju”.
U mnogim se zemljama smatra da muškarac ima pravo da sa svojom ženom postupa kao s običnim objektom, još jednim dijelom svog inventara. Njegova vlast i nadmoć nad svojom ženom smatraju se mjerom njegove muževnosti i časti. Žene se često užasno tuče i na druge načine zlostavlja, a pravni sistemi malo čine u vezi s tim jer su u tim zemljama takvi zakoni. Muškarac je superioran, a žena je inferiorna; ona mu mora pokazivati totalnu poslušnost bez obzira koliko je on nepošten, nasilan, izopačen ili sebičan.
Televizijski reporter sa CBS-a Morley Safer izvještava o jednoj južnoameričkoj zemlji: “Nigdje drugdje u Latinskoj Americi kult mačizma nije vidljiviji (...). On prožima čitavo društvo, uključujući sudnicu gdje, prilikom obrane svoje časti, muškarac može napraviti što želi bez straha od kazne, naročito ako je žrtva njegova žena ili ljubavnica.” On tvrdi da se “ni na jednom mjestu na svijetu žene ne degradiraju” tako kao u toj zemlji. No, muška dominacija i degradiranje žena rasprostranjeni su nadaleko i naširoko. Nisu ograničeni na jednu zemlju, bez obzira koliko mogli biti ozbiljni u njoj.
Minna Schulman, direktor njujorške agencije za kućno nasilje i provođenje zakona, navela je da je nasilje sredstvo koje muškarci koriste kako bi zadržali kontrolu i pokazali moć i vlast nad ženom. Ona je dodala: “Nasilje u obitelji smatramo zloupotrebom moći i vlasti.”
Neki muškarci koji tuku žene pate od niskog samopoštovanja, iste crte osobnosti koju izazivaju kod svojih žrtava. Ako to uspiju postići, onda će njihov ego biti zadovoljen, a oni će osjećati određenu mjeru superiornosti i vlasti nad drugom osobom. Oni smatraju da na taj način dokazuju svoju muškost. No, je li to točno? Budući da vrše svoje nasilje na fizički slabijim ženama, da li to dokazuje da su oni snažni muškarci, ili to umjesto toga pokazuje da su nerazumni? Je li stvarno znak muževnosti da jači muškarac tuče slabiju, nezaštićeniju ženu? Muškarac čvrstog moralnog karaktera pokazivat će obzir i suosjećanje prema slabijima i nezaštićenijima, a neće se na njima dokazivati.
Još jedan primjer nerazumnog razmišljanja zlostavljača jest činjenica da on često krivi svoju ženu da ga je isprovocirala. On može neizravno ukazati, ili joj čak reći, stvari kao što je: ‘To nisi dobro napravila. Zato te tučem.’ Ili: ‘Večera nije bila na vrijeme, dakle samo dobivaš ono što zaslužuješ.’ U zlostavljačevom umu, to je njena greška. Međutim, nikakav propust drugog partnera ne opravdava udaranje.
Da li alkohol mijenja stvar?
Budući da alkohol smanjuje kontrolu i povećava mogućnost impulzivnog postupanja, ne iznenađuje što neki smatraju da on može pokrenuti zlostavljanje. Osoba često može zadržati kontrolu nad nasilnim emocijama kad je trijezna, ali nakon nekoliko čaša postaje gruba. Alkohol je otupio njene mentalne sposobnosti i smanjio njenu sposobnost da kontrolira svoju ćud.
Drugi, međutim, tvrde da korijen problema leži više u stresu nego u samom alkoholu. Oni kažu da je osoba koja upotrebljava alkohol da bi izašla na kraj sa stresom isti tip osobe koja u tu svrhu koristi nasilje. To znači da osoba koja pije može isto tako biti nasilna kad je trijezna kao i kad je pod utjecajem alkohola. Ipak, bez obzira kakvo je razmišljanje u tom pogledu, alkohol sigurno ne vodi do kontroliranja vlastitih emocija nego obično djeluje suprotno.
Kako mediji oblikuju postupke
Neki tvrde da televizija, kao i filmska industrija, nameće sliku mačo muškaraca i uči da je nasilje opravdan način da se izlazi na kraj s konfliktom i gnjevom. “Bio sam zapanjen svojom intenzivnom reakcijom na film Rambo”, priznaje jedan obiteljski savjetnik. “Dok se moj zakonu poslušni [unutarnji] čovjek užasava Rambovih masovnih ubojstava, moje [unutarnje] dijete ga bodri.”
Budući da su mnoga djeca izložena tisućama sati televizijskog programa s bezbrojnim prizorima nasilja, silovanja i ponižavanja drugih ljudi, posebno žena, nije čudo što mnogi odrastu i provedu u djelo te vrlo antisocijalne karakteristike drugih. A utjecaj se vrši ne samo na djecu nego i na odrasle.
Osim toga, stupanj zorno prikazanog nasilja, nemorala i ponižavanja žena kako se prikazuje na televiziji i u filmovima, značajno se povećao, naročito posljednjih godina. To će sigurno pogoršati scenu nasilja u obitelji. Kako je ustanovila jedna istraživačka grupa, postoji “jasan (...) međusobni odnos između gledanja nasilja i agresivnog ponašanja”.
Posljedica izoliranosti
Život je danas za mnoge ljude bezličan i usamljen. Supermarketi i diskonti zamijenili su prijateljske male trgovine u susjedstvu. Obnavljanje urbanih središta, ekonomski problemi i nezaposlenost, prisiljavaju obitelji da postanu privremeni stanari. Visoka stopa nasilja u obitelji nalazi se među onima koji nemaju snažne društvene kontakte.
James C. Coleman, u svojoj knjizi Intimate Relationships, Marriage, and the Family, objašnjava zašto misli da je to slučaj. On smatra da živjeti kao usamljenik reducira smisaonu konverzaciju i otežava da zlostavljač objektivno vidi svoju situaciju i da zatraži pomoć od povjerljivog prijatelja. Ako osoba nema prijatelje i bliske rođake koji mogu djelovati kao ublažavajuća snaga, tada joj je moguće lakše provoditi u praksu svoju sebičnost, budući da druge osobe koje su joj bliske ne korigiraju svakodnevno njegovo pogrešno razmišljanje. Poslovice 18:1 kažu u skladu s tim: “Onaj tko se osamljuje tražit će svoju vlastitu sebičnu čežnju; planut će protiv svake praktične mudrosti” (New World Translation).
Pomoć za nasilnu obitelj
Razmotrili smo samo dio ponuđenih objašnjenja za nasilje u obitelji. Postoje i druga. Nakon što smo identificirali neke od uzroka, sada trebamo ispitati rješenja. Ako je netko u nasilnoj obitelji, kako se obrazac zlostavljanja može zaustaviti? Kakvo je gledište Biblije? Članak na 10. stranici razmotrit će ta pitanja.
[Okvir na stranici 9]
Emocionalno nasilje — snažno udaranje riječima
KOD fizičkog zlostavljanja napada se šakama; kod emocionalnog zlostavljanja napada se riječima. Jedina razlika je u izboru oružja. U skladu s tim Izreke 12:18 kažu: “Nesmotren govori kao da mačem probada, a jezik je mudrih iscjeljenje” (Stvarnost).
Koliko je opasno emocionalno nasilje, uključujući ta ‘probadanja mačem’? Dr. Susan Forward piše: “Rezultat je isti [kao i kod fizičkog zlostavljanja]. Isto ste tako prestrašeni, osjećate se isto tako bespomoćni i u jednako ste velikoj boli”, u emocionalnom pogledu.
Emocionalno nasilje prema bračnom partneru: “Nasilje u braku nije samo fizičke prirode. Veliki dio, možda čak i najveći, jest verbalno i emocionalno”, rekla je dugogodišnja žrtva. Zlostavljanje može uključivati psovanje, vikanje, stalno kritiziranje, ponižavajuće uvrede i prijetnje fizičkim nasiljem.
Zlobni komentari koji omalovažavaju, ponižavaju ili zastrašuju, mogu nanijeti veliku štetu. Poput vode koja kapa na kamen, aluzije koje ocrnjuju mogu u početku izgledati bezazleno. Ali, samopoštovanje brzo erodira. “Da moram birati između fizičkog i verbalnog zlostavljanja, u svako vrijeme bih se odlučila za udaranje”, rekla je jedna žena. “Ožiljci se mogu vidjeti”, objasnila je, “tako da je drugima barem žao zbog tebe. Kod verbalnih stvari jednostavno hoćeš poludjeti. Rane su nevidljive. Nitko ne mari.”
Emocionalno nasilje prema djetetu: To može uključivati stalno kritiziranje i omalovažavanje djetetovog izgleda, inteligencije, sposobnosti ili vrijednosti kao osobe. Sarkazam je posebno štetan. Djeca često doslovno shvaćaju sarkastične primjedbe, ne razlikujući između onoga što je rečeno ozbiljno i onoga što je rečeno u “šali”. Obiteljski terapeut Sean Hogan-Downey primjećuje: “Dijete se osjeća pogođenim, a svi se smiju, i tako ono uči da ne treba vjerovati svojim osjećajima.”
Dakle, u većini slučajeva ima istine u onome što je jednom rekao škotski povjesničar i esejist Thomas Carlyle: “Sada smatram da je sarkazam, općenito, jezik Đavlov; zbog tog sam ga razloga, još davno, praktički odbacio.”
Joy Byers, stručnjak na području zlostavljanja djece, kaže: “Fizičko zlostavljanje može ubiti dijete, ali može se ubiti i duh, a to može učiniti stalna šablona negativnih roditeljskih komentara.” Časopis FLEducator komentira: “Za razliku od modrice koja se može zapaziti i nestaje, emocionalno zlostavljanje prouzročuje nevidljive promjene u djetetovom umu i osobnosti što trajno mijenja njegovu realnost i njegov odnos s drugima.”
[Slika na stranici 7]
Izloženost nasilju snažno utječe na kasnije ponašanje djeteta