Razvod — susret Istoka i Zapada
Od dopisnika Probudite se! iz Japana
“DOZVOLI mi da se i ja povučem sa svog posla.” Te su riječi iznenadile jednog rukovodioca koji je otišao u mirovinu iz neke veće japanske trgovačke kompanije. Njegova se žena željela povući sa svoje dužnosti bračne družice i domaćice. Njihova zemlja proživljava vrtoglavi porast stope razvoda brakova, koji, što je iznenađujuće, zahvaćaju sredovječne i starije ljude. Među onima koji su u svojim 50-im i 60-im godinama broj razvoda u posljednjih se 20 godina utrostručio. Čini se da je napuštanje vlastitog braka postalo njihova posljednja prilika za pronalaženje sretnijeg života.
Na drugom kraju dobne liste, mlađi parovi, kojima su se tijekom medenog mjeseca razbile iluzije koje su gajili jedno o drugome, odlučuju se na Narita rikon (Narita razvod). Narita je međunarodni aerodrom u Tokiju, a ovaj izraz odnosi se na tek vjenčane parove koji svom braku i jedno drugome kažu zbogom nakon povratka na Naritu. U stvari, u Japanu svaki četvrti ili peti par zatraži razvod. Ti ljudi smatraju da razvod otvara vrata sretnijem životu.
Čak i u Hong Kongu, u kojem su stare kineske vrijednosti još uvijek snažno uvriježene, stopa razvoda se u šest godina, između 1981. i 1987, više nego udvostručila. U Singapuru, broj razvoda kako među muslimanima tako i među ne-muslimanima povećao se, u razdoblju između 1980. i 1988, za skoro 70 posto.
Opće je poznato da su gledišta žena na Istoku dugo bila potiskivana. Primjerice, u Japanu se u staro vrijeme muž mogao rastati od žene sa samo “tri i pol reda” teksta. Sve što je trebao uraditi bilo je da u tri i pol reda napiše izjavu kojom je potvrđivao razvod i da taj komad papira uruči svojoj ženi. S druge strane, njegova žena nije mogla tako lako dobiti razvod, osim u slučaju da je pobjegla u hram koji je pružao utočište ženama koje su bježale od nasilnih muževa. Budući da nisu imale sredstava za izdržavanje, žene su morale podnositi brakove u kojima nije bilo ljubavi, pa čak i vanbračne seksualne veze svojih muževa.
Danas mnogi muževi, potpuno zaokupljeni svojim poslom, praktički napuštaju svoje obitelji. Oni ne vide ništa loše u tome da žive za svoju kompaniju. S takvom predanošću poslu, oni zanemaruju potrebe svojih žena za komuniciranjem te na njih gledaju kao na neplaćene sluškinje koje im kuhaju, čiste i peru.
Međutim, priliv zapadnjačkih ideja mijenja način na koji istočnjačke žene gledaju na brak i bračni život. “ ‘Oslobođenje’ žena”, primjećuje Asia Magazine, “bezuvjetno je jedini i najvažniji faktor koji vodi do porasta stope razvoda u Aziji.” Anthony Yeo, direktor singapurskog Centra za savjetovanje i skrb, rekao je: “Žene su postale sigurnije u svoja prava i svjesnije svog dostojanstva. Nisu više voljne pasivno sjediti i mirno prihvaćati stvari. Današnje žene imaju više opcija i manje tolerantnosti prema zanemarivanju i zlostavljanju. A razvod je realna opcija za one koji ne mogu pronaći bračnu sreću, naročito sada kad je uvelike raspršena sramota povezana s njim, a koja više nije ono što je bila prije 25 godina.”
Zapadne zemlje također su u posljednjih četvrt stoljeća proživjele duboku promjenu. Samuel H. Preston tu je promjenu nazvao ‘zemljotresom koji je posljednjih 20 godina potresao američku obitelj’. Godine 1985. skoro četvrtina svih obitelji s djecom ispod 18 godina starosti imala je samo jednog roditelja, uglavnom zbog razvoda. Predviđa se da bi 60 posto djece rođene 1984. moglo živjeti samo s jednim roditeljem prije svoje 18. godine.
I dok institucija braka sve više slabi, otvara li doista razvod vrata sretnijem životu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje razmotrimo prvo što je prouzročilo da ljudi na razvod gledaju kao na čudotvorni lijek za svoje obiteljske probleme.
[Okvir na stranici 4]
Kad svaki živi svojim životom
IZA broja stvarnih razvoda kriju se “tihi” razvodi. U Japanu, u kojem su mnoge žene još uvijek ekonomski ovisne o svojim muževima te podložne i dalje prisutnoj tradiciji muške dominacije, parovi možda protiv svoje volje žive pod istim krovom u stanju u kojem svaki živi svojim životom. U takvoj situaciji žene su sklone svu svoju energiju uložiti u podizanje djece. Takve se majke često ponašaju previše zaštitnički, čime djeci otežavaju da kasnije stanu na svoje vlastite noge.
Kao posljedica toga, kad takvi mamini sinovi odrastu i ožene se, mnogi od njih boluju od “sindroma nediranja”. Takvi nikada s ljubavlju ne dodirnu svoju ženu, pa čak niti nakon nekoliko godina bračnog života. Oni pate od onoga što se često opisuje kao “Ja volim mamicu” problem i često stupaju u brak samo zato što su im to rekle njihove majke. Prema listu Asahi Evening News, dr. Yasushi Narabayashi, koji se specijalizirao za bračno savjetovanje, kaže da se taj problem već čitavo desetljeće sve više i više javlja te da postoje deseci tisuća muškaraca koji se zbog srama boje potražiti savjet.