Biciklističke utrke — usponi i padovi
NAPREZAO SAM SE, dahtao, okretao pedale, pa ipak nisam osjećao stvarni umor i bio sam siguran da se sve to isplati. Nakon 25 kilometara dugog uspona, na vrhu prijevoja Grand St. Bernard, između Švicarske i Italije, bio sam u vodstvu. Moj mi je trener iz auta signalizirao da imam nekoliko minuta prednosti. Već sam se vidio kako pobjeđujem u toj etapi, pa čak i kako nosim pobjedničku žutu majicu.
Ispred motocikala i automobila, spuštao sam se suprotnom stranom vozeći nerazumnom brzinom. Na pola puta do kraja spusta, ušao sam prebrzo u jedan od zavoja. Stražnji je kotač kliznuo na stranu i ja sam sletio s ceste. S mukom sam završio etapu, no bilo je to zbogom žutoj majici i slavi. Nisam te 1966. pobijedio na utrci Tour de l’Avenir.
Kako je moja strast rasla
Rođen sam u Bretanji krajem drugog svjetskog rata. U zapadnoj Francuskoj biciklizam je veoma popularan, i ta je regija proizvela mnoge šampione. Još kao dječak običavao sam gledati mjesne utrke i nikada nisam propuštao Tour de France na televiziji. Dok sam gledao vozače kako se probijaju kroz planinske prijevoje od kojih zastaje dah te se obrušavaju niz najveće strmine, mislio sam da izgledaju poput bogova.
U 17-oj sam odlučio okušati se u tome. Uz pomoć jednog trgovca biciklima kupio sam svoj prvi, polovni, trkaći bicikl. Imao sam čitavi program treniranja: svake nedjelje ujutro te prije i poslije posla u toku tjedna. Samo dva mjeseca kasnije, srce mi je udaralo dok sam stajao na startu svoje prve utrke. Bio bih pobijedio da me grupa nije sustigla samo 10 metara prije cilja! Do kraja te godine, gotovo sve svoje utrke završio sam među prvih 15.
Moja sezona 1962. bila je kratkog vijeka. Nakon tri mjeseca natjecanja i nekoliko pobjeda, dobio sam poziv za odsluženje 18 mjeseci vojnog roka u Alžiru. Nakon povratka u Francusku, proveo sam 1965. u ponovnom privikavanju na biciklizam. No, čvrsto sam odlučio da sljedeće sezone još jednom osjetim radost primanja pobjedničkog buketa.
Od marta 1966. pa nadalje, nizale su se jedna pobjeda za drugom. Svaki put kad bih zauzeo prvo ili drugo mjesto na utrci, dobivao sam bodove koji su me dizali u višu kategoriju u kojoj je konkurencija bila oštrija. Međutim, u to sam vrijeme radio sa svojim ocem na poliranju podova. Posao je bio veoma zamoran i sprečavao me u tome da biciklizmu posvetim onoliko vremena koliko sam želio. Tako kad bih dostigao broj bodova koji mi je bio dovoljan da ostanem u svojoj kategoriji, zadovoljavao bih se s dodatnim novcem koji bih zaradio tokom preostalih utrka, no dozvoljavao bih da budem pobijeđen kako ne bih morao prijeći u višu kategoriju.
Brzi napredak
Zbog rezultata koje sam postizao, tri tima ponudila su mi ugovore. Odbio sam, ne želeći napustiti svog oca. Međutim, najuporniji trener nagovorio je mog oca da mi da tjedan dana dopusta kako bih se mogao natjecati u jednoj teškoj utrci po Pirinejskom gorju, duž francusko-španjolske granice. Utrku sam završio prilično dobro, tako da smo krenuli dalje po Španjolskoj, gdje sam pobijedio na amaterskoj Utrci oko Katalonije. Nekoliko dana kasnije, natjecao sam se na Utrci po Balearskim otocima, pobijedio u prvoj etapi, i dobio žutu majicu, da bih je izgubio na kratkoj etapi posljednjeg dana zbog toga što je moj tim ispao iz utrke.
Onda je došla Route de France u području Nice. Istaknuo sam se u mnogim etapama i osvojio trofej za najboljeg brdskog vozača. Zbog tako dobrih rezultata, izabran sam kao jedan od deset najboljih vozača te bio pozvan da predstavljam Francusku u utrci Tour de l’Avenir, amaterskoj verziji Tour de France.
Tijekom ta dva mjeseca jedine vijesti koje je moja obitelj dobivala dolazile su sa sportskih stranica u novinama. Pomislivši na svog oca i na činjenicu da mi je dao samo tjedan dana dopusta, odbio sam ponudu i vratio se kući. Ali moj trener i jedan sportski novinar uvjerili su oca da sam jedna od biciklističkih nada Francuske i on me je pustio. Mislio sam da sanjam! Samo nekoliko mjeseci ranije, bio sam amater iz treće ili četvrte kategorije, a sada, bio sam izabran za najvažniju amatersku biciklističku utrku na svijetu! Kao što sam spomenuo na početku, pad je uništio moje izglede na toj utrci 1966.
Godine 1967. pobijedio sam na oko desetak natjecanja, sudjelovao u utrci Pariz-Nica te osvojio četvrto mjesto na Tour du Morbihan, u Bretanji. Godine 1968, sa 24 godine, potpisao sam svoj prvi profesionalni ugovor, pridruživši se timu nizozemskog vozača Jana Janssena. Natjecali smo se u Tour de France, i Jan je te godine pobijedio. U međuvremenu, nakon utrke na kronometar u Rennesu, u Bretanji, upoznao sam Danielle, koja je prvi put u životu došla pogledati neku biciklističku utrku. To joj nije bio i zadnji put, budući da smo se sljedeće godine vjenčali.
Kako sam samo volio te dane — timski duh, nomadski život, novi gradovi i krajolici svakoga dana! Nisam zaradio mnogo novaca, ali to mi nije bilo ni važno, budući da je uživanje u natjecanjima bilo toliko zadovoljavajuće. Dobro sam prošao u različitim natjecanjima i nadao sam se osvojiti neku od velikih utrka. Međutim, počeo sam shvaćati koliko je ogroman jaz koji razdvaja amaterske i profesionalne bicikliste.
Veliki šampioni... i oni drugi
Tijekom sezone 1969. priključio sam se timu poznatog francuskog biciklista Raymonda Poulidora. Natjecao sam se na velikim klasičnim jednodnevnim utrkama — Pariz-Roubaix i Flèche Wallonne, u Belgiji. Držao sam korak s najboljim biciklistima na planinskim prijevojima, završavajući u nekoliko etapa relativno dobro. Pa ipak, više od svega, uživao sam u pobjeđivanju na mjesnim utrkama u Bretanji pred mnoštvom gledatelja koje sam volio.
Ali, nasuprot svojim nadanjima, ni ja, poput mnogih drugih, nisam bio blagoslovljen fizičkim kapacitetom velikog šampiona. U jednoj napornoj etapi Utrke oko Španjolske morao sam odustati zbog snijega i kiše. Tamo sam shvatio da veliki šampioni imaju još nešto, to nešto posebno što im omogućava da izdrže i veliku vrućinu i nepodnošljivu hladnoću. Nisam bio u istom rangu s Eddyem Merckxom, naprimjer, belgijskim šampionom koji je u to vrijeme dominirao biciklizmom. Nesumnjivo je bio daleko iznad nas ostalih. U stvari, u utrkama u kojima je sudjelovao ja sam doslovno gledao samo u njegova leđa.
Solidarnost među natjecateljima
Solidarnost je postojala čak i među suparničkim timovima. Osobno sam to osjetio prilikom jedne od najtežih etapa utrke Tour de France, 1969. Prethodne smo večeri stigli u hotel iscrpljeni nakon serije napornih planinskih etapa. Sljedećeg jutra budilica je zazvonila u sedam sati. Kao i obično, tri sata prije utrke, čekao nas je obilan doručak.
Na startu nas je bilo oko 150, i svatko se osvrtao na svoje uspone i padove proživljene u prethodnih nekoliko dana, pazeći, međutim, da ne otkrije strategiju tima za predstojeću trku. Pred nama je stajao naporan dan. Ova je etapa vodila od Chamonixa, u podnožju Mont Blanca, do Briançona, s nekih 220 kilometara alpskih putova i tri velika prijevoja koja je trebalo prijeći.
Od samog početka tempo je bio veoma brz. Već na putu prema 1 984 metara visokom prijevoju Madeleine, znao sam da to za mene neće biti dobar dan. Padala je kiša, a dok smo se penjali kiša se pretvorila u snijeg. Kad smo bili na vrhu, šestorica od nas, iz različitih timova, već smo nekoliko minuta zaostajali za vodećima. Smrznuti, počeli smo se spuštati niz padinu, dok su nam prsti na ruci bili toliko ukočeni da smo jedva mogli kočiti bez dodirivanja tla nogama. Malo niže, službenik nam je iz auta signalizirao da ćemo nesumnjivo biti diskvalificirani zbog kasnog dolaska. Misao da ću svoj Tour de France završiti na mjestu koje sam najviše volio, u planinama, potpuno me obeshrabrila.
Iako nam se činilo da je suđeno da ispadnemo, najiskusniji biciklist među nama ohrabrio nas je da ne odustanemo. Podigao nam je duh, rasporedio nas u formaciju i predložio da naizmjenično vozimo na čelu grupe. Odlučno smo krenuli dalje. Kad smo stigli na mjesto na kom se dobiva hrana, ono je bilo zatvoreno, no nismo imali ništa protiv da podijelimo ono malo hrane što nam je preostalo.
Kad smo se ponovo spustili u dolinu, toplo vrijeme obnovilo nam je snagu. Sati su prolazili, a pred nama su ležale još dvije prepreke u tom danu — prijevoji Telegraph i Galibier, visoki 1 670 i 2 645 metara. Na usponu nas je očekivalo prekrasno iznenađenje. Na okuci, kroz gledaoce, mogli smo razaznati šareno mnoštvo. Da, sustigli smo ostale. Prošli smo pokraj onih koji su odustali te pored nekih koji su izgledali kao prikovani za zemlju. Zapazio sam jednu od belgijskih mladih nada kako hoda, iscrpljeno gurajući svoj bicikl. Dostigao sam vođu tima i završio etapu relativno dobro.
Iz svega toga naučio sam važnu lekciju koju nikada nisam zaboravio: dokle god ciljna linija nije pređena, trka nije ni dobivena ni izgubljena. Osim toga, nikada neću zaboraviti duh međusobne podrške koji je postojao, čak među suparničkim timovima.
Prvi doticaj s Biblijom
Godine 1972. prvi sam put došao u doticaj s biblijskom porukom. Biciklist po imenu Guy, koji je netom napustio profesionalni biciklizam, došao mi je u posjet i pričao mi o svojoj novoj vjeri. Rekao sam mu da me to ne zanima i da svatko vjeruje kako je njegova vlastita religija ona najbolja. Guy mi je pokazao nekoliko redaka iz Biblije i odgovorio na moje primjedbe rekavši da bi, budući da mnoge religije kažu da se njihova vjerovanja temelje na Bibliji, trebalo biti lako ispitati njihova vjerovanja prema istinama Božje riječi.
Bio sam čuo za Bibliju, no kao neprakticirajući katolik, nisam mislio da ona ima ikakve veze s mojom religijom. Ipak, mislio sam da je naš razgovor došao u pravo vrijeme, budući da nam je jedan ženin rođak, inače katolički misionar, dolazio u posjet pa smo mogli o svemu tome porazgovarati s njim.
Ženin je rođak potvrdio da je Biblija uistinu Riječ Božja. Međutim, rekao nam je da budemo oprezni zato što su, po njemu, Jehovini svjedoci dobri ljudi, ali zavode druge. Kad sam ponovo vidio Guya, upitao sam ga o tome. Objasnio mi je da se, suprotno onome što su me učili u crkvi, doktrina o besmrtnosti ljudske duše ne nalazi u Bibliji (Ezehijel 18:4). Pitao me i zašto rođak nije koristio Božje ime, Jehova (Psalam 83:18).
Bio sam zbunjen kad sam saznao da Bog ima ime. Kad smo te retke pokazali ženinom rođaku, rekao nam je da Bibliju ne treba tako doslovno shvaćati. Naši razgovori nisu išli dalje od toga pa se Guy vratio u Pariz gdje je radio.
Guy se nakon godinu dana vratio u Bretanju i posjetio nas. Obnovio je naše razgovore, pokazavši nam da je Biblija i proročanska knjiga. To nas je ohrabrilo da je pomnije proučimo. Naši su razgovori postajali sve redovitiji. Pa ipak, Guy je morao biti veoma strpljiv sa mnom, budući da se moj život još uvijek vrtio oko biciklizma i svega što ide uz to — prijatelja, podupiratelja i tako dalje. Također, kako smo bili iz Bretanje, regije čvrsto povezane s religioznim tradicijama, naše su se obitelji žestoko protivile našem novom interesu za Bibliju.
Godine 1974. moja je biciklistička karijera iznenada završila prometnom nezgodom. To nas je natjeralo na razmišljanje o tome što je uistinu važno u našem životu. Moja supruga i ja odlučili smo otići iz našeg rodnog grada, daleko od utjecaja naših obitelji. Tada smo započeli redovito pohađati sastanke u Kraljevskoj dvorani skupštine Dinan. Oboje smo napredovali u istini te se 1976. krstili.
Otada sam imao priliku razgovarati o Bibliji s nekolicinom biciklističkih trkača iz moje generacije. Također, kad idem od kuće do kuće, mnogi me ljudi prepoznaju i uživaju razgovarati sa mnom o mojoj karijeri u biciklističkom trkanju. Međutim, kad govorim o poruci Kraljevstva, neki nisu baš tako oduševljeni.
Danas, kad osjetim potrebu za dobrim razgibavanjem, odem na vožnju sa svojom obitelji. U tim trenucima uviđam istinitost Pavlovih riječi kad je pisao: “Jer tjelesno vježbanje malo je korisno, a pobožnost je korisna za sve, ima obećanje sadašnjega i budućega života” (1. Timoteju 4:8, Ša). (Ispričao Jean Vidament.)
[Okvir/karta na stranicama 24 i 25]
Tour de France
Najpoznatija cestovna biciklistička utrka na svijetu, Tour de France, počela je 1903. Obuhvaća od 4 000 do 4 800 kilometara i traje tri tjedna, završavajući sada u Parizu. U ovoj utrci sudjeluje oko 200 profesionalnih natjecatelja, koji prolaze kroz francuske pokrajine, s nekoliko kratkih izleta u susjedne zemlje. Mnoštva gledatelja duž rute bodre trkače.
Svakog dana vozač s ukupno najboljim postignutim vremenom nosi žutu majicu. Pobjednik je vozač koji posljednjeg dana ima najbolje ukupno vrijeme.
Neke od najkraćih etapa su utrke na kronometar, u kojima se pojedinci ili timovi natječu protiv sata. U ekipnoj utrci na kronometar određeni broj vozača koji pripadaju istom timu mora završiti etapu u grupi, svi u isto vrijeme.
[Karta]
Biciklistička utrka Tour de France
Francuska
ROUBAIX (start)
PARIZ
[Slika na stranici 24]
Godine 1968, sa 24 godine, Jean Vidament sudjelovao je u utrci Tour de France
[Zahvala na stranici 23]
Mike Lichter/International Stock