Što kaže Biblija?
Trebaš li dopustiti da tvoja savjest bude tvoj vodič?
HODAJUĆI prometnom ulicom, prolaziš pokraj elegantno odjevene žene koja neznajući ispusti svežanj novčanica. Dok se saginješ da bi ga podigao vidiš kako ona hitro ulazi u limunzinu. Što ćeš učiniti? Zazvati je, ili brzo strpati novčanice u džep?
Odgovor ovisi o tvojoj savjesti. Što bi ti ona rekla da učiniš? Što je još važnije, možeš li vjerovati onome što ti ona kaže? Možeš li bezbrižno dopustiti da tvoja savjest bude tvoj vodič?
Što je savjest
Savjest se definira kao prirodni osjećaj za ono što je ispravno ili neispravno, pravedno ili nepravedno, moralno ili nemoralno. U Rimljanima 2:14, 15 Biblija objašnjava djelovanje savjesti: “Jer kad neznabošci, koji nemaju zakona, po naravi čine ono, što je po zakonu, onda su oni, koji nemaju zakona, sami sebi zakon. Oni dokazuju, da je ono što zakon zapovijeda, napisano u njihovim srcima. Njihova savjest svjedoči im, i misli, koje se među sobom tuže ili brane” (Ša). Tvoja je savjest kreirana tako da te osposobi procijeniti situacije, ispravno izabrati i prosuditi samoga sebe na temelju onoga što si izabrao. No, može li joj se vjerovati?
Ovisi. Na kraju krajeva, postoji obilje dokaza koji pokazuju da zavedena savjest može nekoga navesti na krivo postupanje. Činjenica da nečija savjest dopušta određeni postupak ne garantira da će Bog to opravdati. Naprimjer, prije nego je postao kršćaninom, Saul iz Tarsa prednjačio je u proganjanju kršćana. Čak je odobravao i bio saučesnik u ubojstvu kršćanskog mučenika Stjepana. U svemu tome, njegova ga savjest nije osuđivala (Djela apostolska 7:58, 59; Galaćanima 1:13, 14; 1. Timoteju 1:12-16).
U nacističkoj Njemačkoj, za vrijeme drugog svjetskog rata, mnogi su SS vojnici izjavili da su, kad su mučili i ubijali milijune u Hitlerovim koncentracionim logorima, samo slijedili naređenja. Njihova im je savjest dopuštala da to čine. No, svjetski sud — da ne spominjemo Božji sud — nije opravdao njihove postupke. Bili su s pravom osuđeni.
Zašto ne radi kako bi trebala?
Zašto nešto što je Bog stvorio ne radi kako bi trebalo? Biblija to objašnjava. Zbog toga što je čovjek kroz Adamovu neposlušnost pao u grijeh, za grijeh se kaže da “caruje”, primoravajući ljude da udovoljavaju njegovim željama (Rimljanima 5:12; 6:12). Čovjekova savjest, koja je prvobitno bila savršena, izobličila se; sada se s njom natječe privlačna snaga grijeha (Rimljanima 7:18-20). To je dovelo do tako nam poznatog konflikta: “Nalazim dakle zakon, kad hoću dobro da činim, da me na zlo nagoni. (...) Vidim drugi zakon u udima svojima, koji se suproti zakonu uma mojega, i zarobljava me zakonom grjehovnijem koji je u udima mojima” (Rimljanima 7:21-23).
Pored ove naslijeđene slabosti, na našu savjest djeluju i vanjski podražaji. Naprimjer, grupni pritisak očigledno je iskrivio ili ugušio savjest nacističkih SS vojnika, koje smo ranije spomenuli. (Usporedi Priče Salamunove 29:25.) Nadalje, hranjenje uma nezdravim stvarima, kao što su nemoral i nasilje na TV-u te u filmovima i knjigama, također utječe. Ako se redovito izlažemo takvim stvarima, one nam se s vremenom neće činiti tako lošima, i naša će savjest oslabiti. Drugim riječima: “Loša društva kvare korisne navike” (1. Korinćanima 15:33, NW).
Ako je netko poučen da poznaje i poštuje Božje zakone, njegova će savjest očito biti pouzdaniji vodič nego da nije tako poučen. Usprkos tomu, čak i osoba koja ima razumijevanje i veliko cijenjenje Božjih puteva može ponekad otkriti da uslijed naslijeđenog grijeha i nesavršenosti, te možda vanjskih utjecaja, njena savjest nije pouzdan vodič.
Što možemo učiniti?
Može li se savjest promijeniti, učiniti osjetljivijom na ispravna načela? Da, može. Pavao je savjetovao kršćanima da “imaju osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla” (Jevrejima 5:11-14). Takvo obučavanje uključuje proučavanje Biblije, posvećujući posebnu pažnju savršenom uzoru koji nam je ostavio Isus Krist (1. Petrova 2:21, 22). Nakon toga, dok pri donošenju odluka budemo koristili svoju moć zapažanja, naša će nas savjest sve više i više udaljavati od krivih misli i postupaka te će nas poticati da činimo ono što je pošteno i ispravno.
Pa ipak, nikada ne smijemo postati samoopravdani ili reći da ako se nešto “ne protivi mojoj savjesti”, onda je to u redu. Ispravna i sigurna upotreba savjesti u nesavršenim ljudima može se usporediti s opreznom navikom dobrog vozača. Kad želi prijeći u drugu traku, vozač prvo instinktivno baci pogled na svoj retrovizor. Ako ugleda automobil, zna da nije sigurno prijeći na drugu traku. Međutim, čak i ako ne vidi ništa, oprezan vozač svjestan je da postoje određeni mrtvi kutevi — oslanjanjem isključivo na retrovizor ne može se uvijek sve vidjeti. Zato on ne gleda samo u retrovizor. Prije nego nešto učini, on okrene glavu i pogleda, kako bi se uvjerio da je traka prazna. Isto je i sa savješću. Ako te upozorava, obrati joj pažnju! Ali čak i ako te odmah ne alarmira, postupi poput mudrog vozača — učini daljnje provjere kako bi se uvjerio da nema opasnosti.
Preispitaj svoje razmišljanje kako bi vidio slaže li se s Božjim razmišljanjem. Upotrijebi njegovu Riječ kao sredstvo za procjenjivanje vlastite savjesti. Priče Salamunove 3:5, 6 mudro kažu: “Uzdaj se u Gospodina svijem srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svijem putovima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.”
Dakle, mudro je slušati svoju savjest. No, još je mudrije sve što činimo usporediti s Božjom voljom, kako je ona otkrivena u njegovoj Riječi. Samo tada moći ćemo sa sigurnošću reći: “Uvjereni smo (...) da imamo dobru savjest” (Hebrejima 13:18, St; 2. Korinćanima 1:12).
[Slika na stranici 28]
“Obraćenje svetog Pavla”
[Zahvala]
Autor: Caravaggio: Scala/Art Resource, N.Y.