Zemlja koja se nikada ne topi

ODUVIJEK me fascinirao daleki Sjever. Još kao dječak iz Gold Beacha, u Oregonu, SAD, znao sam se zadubljivati u karte Kanade i sanjati o tome da ću jednog dana istraživati mjesta s egzotičnim imenima, kao što su Veliko ropsko jezero i Veliko medvjeđe jezero. Tako smo jednog dana 1987. moj prijatelj Wayne i ja započeli s planovima da posjetimo Nacionalni park Auyuittuq, prvi kanadski nacionalni park sjeverno od Arktičkog polarnog kruga.

Auyuittuq na inuitskom jeziku znači “Zemlja koja se nikada ne topi”, a park je odvojen kako bi se sačuvala arktička divljina prepuna nazubljenih planinskih vrhova, dubokih dolina, spektakularnih fjordova i priobalnog životinjskog svijeta u moru. Park uključuje Penny Ice Cap, ogromni plašt snijega i leda veličine 5 700 kvadratnih kilometara koji su ledenjaci izlizali sa svih strana. Nije čudo da se Auyuittuq od milja naziva “Arktičkom Švicarskom”.

Baffinova zemlja, dugačka oko tisuću šesto kilometara, peti je najveći otok na svijetu. Pa ipak, nitko od naših prijatelja nikada nije čuo za nju! U stvari, neprestano nas pitaju: “Kad idete na Aljasku?” (Baffinova zemlja nalazi se nekih 3 200 kilometara istočno od Aljaske, ali na otprilike istoj zemljopisnoj širini.) Iako Jehovini svjedoci iz Kanade naveliko provode djelo evangeliziranja na Baffinovoj zemlji, niti jedan Svjedok ne živi na otoku. U stvari, najbliža skupština udaljena je nekih 1 000 kilometara, a nalazi se u Labrador Cityu na Newfoundlandu.

Auyuittuq ima tri mjeseca ljeta i devet mjeseci zime, tako da smo mi odlučili krenuti u kolovozu 1988, nakon lomljenja oceanskog leda i odlaska većeg dijela crnih muha, poznatih po svojim ugrizima. To je također prije nego počnu rujanski snjegovi.

Naše putovanje na Baffinovu zemlju

Konačno je došlo i to vrijeme. Od naše kuće u Sjevernoj Carolini do Montreala u Quebecu putovali smo automobilom, a potom smo se ukrcali na veliki putnički avion Boeing 737. Nakon jednog sata leta, oblaci su se razišli, pružajući nam jasan pogled na Kanadski štit, pusto kamenito područje sa stotinama jezera svih mogućih oblika i veličina, no bez drveća bilo kakve veličine. Nakon kratkog stajanja u Kuujjuaqu (prije Fort-Chimo), počeli smo opažati snijeg na samoj morskoj razini. Uskoro smo prošli Zaljev Ungava, koji je, na naše iznenađenje, bio ispunjen bezbrojnim golemim santama leda kojima se nije nazirao kraj.

Nakon skoro tri sata leta sletjeli smo u Iqaluit, što znači “Riblje mjesto”. Ranije zvan Frobisher Bay, Iqaluit je glavno središte Baffinove zemlje i najveći grad, s oko 3 000 stanovnika.

Budući da smo imali nekoliko sati vremena između dva leta, odlučili smo istražiti grad. Prva stvar koju smo primijetili bilo je obilje suhoperke, i njenih pahuljastih bijelih cvjetova, koje Inuiti (prije zvani Eskimi) beru i suše te koriste kao bukete od pamuka. Prošetali smo se do luke, sve do same obale, te smo primijetili kako se rapidno voda povlači za oseke. U prve dvije minute 6 metara plaže ostalo je golo, potpuno isušeno!

Kratko nakon toga, ukrcali smo se na mali propelerski avion kojim smo doletjeli do Pangnirtunga, koji se nalazi točno ispod arktičkog polarnog kruga. Jednosatni let bio je uvertira u ono što ćemo uskoro vidjeti. Neprestano smo kroz nepravilne crne oblake pokušavali pogledom uhvatiti hladnu divljinu s njenim velikim prostranstvima snijega, stijenja i vode. Sve je izgledalo hladno i mračno. A konačan prilaz “Pangu” još je više upotpunio tu sliku. Avion je ispod plafona crnih oblaka prije slijetanja na šljunčanu pistu kružio nad dubokim fjordom okruženim snijegom pokrivenim planinskim liticama.

Pogrešne pretpostavke

U “Pangu” je padala kiša tako da smo se sklonili pod krilo aviona, dok smo čekali da nam daju naše naprtnjače u kojima je bila sva naša hrana i oprema te kofer pun biblijske literature. Kad je spremište za teret ispražnjeno, našim stvarima nije bilo ni traga. U malenoj zgradi terminala rekli su nam da će vjerojatno stići sljedećim avionom koji treba prispjeti za dva sata. Barem smo sa sobom imali šator, pa smo se otišli prošetati kako bismo našli mjesto za kampiranje na kojem bismo ga mogli podići. Sklonili smo se od kiše u malu prodavaonicu u blizini kampirališta te s djevojkom koja je radila u tom dućanu popričali o gradu i njegovim stanovnicima.

Ispravila je neke od pogrešnih dojmova koje smo stekli. Kao prvo, budući da grad ima oko tisuću stanovnika, zaključili smo da u njemu treba biti preko 300 domova. U stvari, ima svega oko 180 domova. Većina potrepština doprema se zrakom, je li tako? Nije. Doprema se brodom, i to jednom godišnje. U stvari, radi se o četiri broda. Jedan za Hudson Bay Company, opskrbni centar Sjevera; jedan s građevinskim materijalom; jedan s naftom i benzinom; i jedan s robom za sve druge trgovine, uključujući i konzerviranu hranu za čitavu godinu. Pokvarljiva se roba, naravno, doprema zrakom.

Noć nikada nije pala

Kad je naša prtljaga konačno stigla, podigli smo šator i pripremili večeru, sve po kiši. Jedan nam je planinarski vodič rekao da je tu proveo tri mjeseca i vidio devet sunčanih dana! Ispalo je da je toplije nego što smo očekivali — oko 10 Celzijevih stupnjeva, danju i noću.

Međutim, noć nikada nije pala; dnevno svjetlo vladalo je cijelo vrijeme dok smo bili tamo. Otkrili smo da u jedan sat u noći možemo fotografirati pod prirodnim svjetlom. Ali kako smo mogli spavati kad je cijelo vrijeme bio dan? Pa, bilo je dovoljno hladno da bismo nosili vunene kape, čak i za spavanje; tako smo, kad je trebalo ugasiti svjetlo, samo navukli svoje kape preko očiju.

Jedne me noći u tri sata probudila jasna svjetlost koja je dolazila sa sjevera. Bio sam zbunjen. Na sjevernoj hemisferi sunce izlazi na istoku, u podne je na jugu, a zalazi na zapadu, ali nikada nije na sjeveru. Onda sam shvatio da se mi nalazimo na vrhu svijeta te da ljeti, usred noći, sunce uistinu sije sa sjevera. Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na to.

Hoće li nas Inuiti rado primiti?

Gotovo sve kuće u Pangnirtungu privezane su za tlo čeličnim konopima, kao osiguranje od razbješnjelih vjetrova. Većina obitelji ima motorne saonice, za prijevoz zimi, i mala univerzalna vozila na tri ili četiri kotača za sve terene, kojima se služe ljeti. Ima i nekoliko automobila, iako grad posjeduje samo oko tri kilometra puteva! A budući da je grad smješten na maloj ravnini uz fjord te je okružen visokim planinskim liticama, nema se gdje drugdje odvesti.

Veliki dio potreba za hranom gotovo svake obitelji zadovoljava se lovljenjem soba i kolutastog tuljana, kao i pecanjem arktičkog lososa. U Iqaluitu smo probali hamburger od sobovog mesa, hamburger od mesa mošusnog goveda, pa čak i malo muktuka, ili kitove kože sa salom. Nasuprot goveđem salu, kitovo salo nema mastan okus, čak ni kad je hladno, a rečeno nam je da sadrži i neke proteine.

U cijelom smo gradu naišli samo na šačicu ljudi koji su čuli za Jehovine svjedoke, a ti nisu bili starosjedioci. Doselili su se iz drugih područja. Stoga nam se po glavi vrtilo pitanje kako će ti sjevernjaci reagirati na poruku Kraljevstva? Nije nam trebalo dugo da bismo to otkrili. Skoro svi koje smo sreli uzeli su biblijsku literaturu. U stvari, svakog sam dana posjetio 45 domova i svakog su dana samo tri osobe rekle: “Ne zanima me.”

Kad smo prvoga dana počeli kucati na vrata, jedan je mladić projurio pokraj nas, uletjevši u kuću koju smo htjeli posjetiti i rekao: “Nemojte kucati. Samo uđite. To svi ovdje rade.” Poslušali smo mladićev savjet. Plaho bismo otvorili vanjska vrata, zakoračili do drugih vrata, koja su obično bila otvorena i glasno pozvali ukućane. Stanovnici, većinom Inuiti, u prvi bi mah bili sumnjičavi. No prijateljskim osmijehom i time što bismo se odmah predstavili te pokazali prekrasne ilustracije u Mojoj knjizi biblijskih priča brzo bismo umirili njihove strahove i pobudili njihovo zanimanje. Dopalo im se kad smo im pokazivali sliku djeteta koje se igra s lavom te kad smo govorili o danu kada će čak i polarni medvjedi biti pitomi i miroljubivi i kada hrana neće biti tako skupa.

Nakon što smo posjetili sve domove u selu, proveli smo šest dana planinareći u Nacionalnom parku Auyuittuq, čudesnoj zemlji snijega, leda, glečera, stjenovitih vrhova i vodopada.

Dok se naš avion podizao s Pangnirtunga, kružeći nad fjordom prema jugu, zahvaljivali smo Jehovi Bogu za priliku da smo mogli posjetiti ovo izolirano područje. Još i danas nam misli često odlutaju do tih prijateljski raspoloženih Inuita koji su bili toliko prijemljivi za biblijsku istinu, u zemlji koja se nikada ne topi. (Prilog suradnika.)

[Slike na stranicama 16 i 17]

Suhoperka. U pozadini se vidi Thor Peak na Baffinovoj zemlji, koji se diže nekih 1 500 metara iznad dna doline

Krajnje desno: Potreban je čvrst korak da bi se prešlo zaleđenu rijeku

Krajnje dolje desno: Nasukane barke u Pangnirtungu za vrijeme oseke

Desno: Mala Inuitkinja čvrsto stišće svoju dragocjenu knjigu “Biblijskih priča”