Vrhovni sud Filipina podupire slobodu obožavanja

Od dopisnika Probudite se! sa Filipina

KAD su 7. lipnja 1993. milijuni filipinskih školaraca umarširali natrag u svoje učionice, najsretniji među njima bili su Jehovini svjedoci. Zašto? Zato što je 1. ožujka 1993, neposredno prije kraja prethodne školske godine, Vrhovni sud Filipina poništio odluku Vrhovnog suda iz 1959. i podržao pravo djece Jehovinih svjedoka da se uzdržavaju od pozdravljanja zastave, izgovaranja izjave vjernosti i pjevanja nacionalne himne.

Što je dovelo do ovakvog obrata događaja? I kakve su posljedice, kao rezultat ove odluke, proizišle za sve ljubitelje slobode na Filipinima?

Zašto Jehovini svjedoci ne pozdravljaju zastavu

Jehovini svjedoci vjeruju da su pozdravljanje zastave, pjevanje nacionalne himne i izgovaranje izjave vjernosti religiozni postupci. Biblijski školovana savjest ne dozvoljava im da sudjeluju u takvim činovima obožavanja (Matej 4:10; Djela apostolska 5:29). To je njihov stav bez obzira u kojoj zemlji živjeli, jer time oponašaju Isusa Krista, koji je rekao da njegovi sljedbenici neće biti “dio svijeta, kao što ni [on nije bio] dio svijeta” (Ivan 17:16, NW).

U isto vrijeme, Jehovini svjedoci pokazuju poštovanje prema vladavinama pod kojima žive te vjeruju da su one uređenje koje Bog dopušta. Stoga su obavezni slušati zakone zemlje, plaćati poreze i odavati dužno poštovanje vladinim službenicima. Oni nikada, ni u kojem slučaju, neće sudjelovati u bilo kakvoj pobuni protiv bilo koje vladavine.a

Razlozi za odluku Vrhovnog suda

Koje je razloge naveo sadašnji Vrhovni sud za promjenu odluke donesene 1959. u slučaju Gerona protiv ministra obrazovanja? U odluci donesenoj 1993. koju je napisao sudac Griño-Aquino stoji: “Pretpostavka da netko može biti prisiljen pozdravljati zastavu, pjevati nacionalnu himnu i izgovarati patriotsku prisegu za vrijeme ceremonije pozdravljanja zastave jer će u protivnom biti kažnjen otpuštanjem s posla ili izbacivanjem iz škole, strana je savjesti današnje generacije Filipinaca koji su odmalena odgajani na deklaraciji o pravima čovjeka koja im garantira pravo na slobodu govora te slobodu vršenja religiozne službe i obožavanja.”

Sud je izjavio da se Jehovini svjedoci, iako “ne sudjeluju u prisilnoj ceremoniji pozdravljanja zastave, ne ponašaju na način kojim bi vrijeđali svoje sunarodnjake, koji vjeruju u izražavanje svoje ljubavi prema zemlji kroz ceremoniju pozdravljanja zastave”. Sud je nadalje primijetio: “Oni s poštovanjem stoje tijekom ceremonije pozdravljanja zastave kako bi pokazali svoje poštovanje prema pravu onih koji žele sudjelovati u svečanim radnjama. (...) Budući da ne pribjegavaju postupcima kojima bi se unosio razdor, neće biti izdan sudski nalog za njihovo izbacivanje.”

Sadašnji sud također se morao pozabaviti izjavom koja je bila dana u odluci u slučaju Gerona da će, ako se Jehovinim svjedocima dopusti da budu izuzeti od zahtjeva za pozdravljanjem zastave, “ceremonija pozdravljanja zastave postati stvar prošlosti, ili će se pak održavati s jako malo onih koji će u njoj sudjelovati, a doći će vrijeme kad ćemo imati građane koji će biti nepodučeni i kojima neće biti usađeno niti će biti prožeti poštovanjem prema zastavi i ljubavlju prema domovini, cijenjenjem narodnih heroja i patriotizmom — što je patetična, čak tragična situacija, a sve zbog malog dijela školske populacije koji je nametnuo svoju volju, zahtijevajući i dobivajući izuzeće”.

Odluka suda donesena 1993. odgovorila je na ovo, izjavljujući: “Situacija koju je Sud zloslutno predvidio u slučaju Gerona (...) nije se dogodila. Nismo uvjereni da će, time što ćemo izuzeti Jehovine svjedoke od pozdravljanja zastave, pjevanja nacionalne himne i izgovaranja patriotske prisege, ova religiozna grupa, koja kao što je poznato čini ‘mali dio školske populacije’, uzdrmati naš dio zemaljske kugle i odjednom proizvesti naciju ‘koja nije podučena, nije joj usađeno i nije prožeta poštovanjem prema zastavi, patriotizmom, ljubavlju prema domovini te cijenjenjem narodnih heroja.’ ”

Na kraju, ovaj se sud osvrnuo na primjedbe gospodina Roberta Jacksona, suca Američkog vrhovnog suda, izrečene 1943. u slučaju Barnette, kojom je prilikom izjavio: “Vjerovanje da će patriotizam uvenuti ako patriotske ceremonije budu dobrovoljne i spontane, umjesto prisilni običaj, predstavlja ne baš laskavu ocjenu poziva na slobodu misli upućenog od strane naših institucija. (...) Sloboda razlikovanja od drugih nije ograničena na stvari koje nisu tako važne. To bi bila samo sjena slobode. Ispit njene biti jest pravo na razlikovanje od drugih u onim stvarima koje dotiču samu srž postojećeg poretka.”

Nakon iznošenja ovih izvrsnih pravnih točaka, jednoglasna odluka filipinskog suda glasila je: “Naredbe o izbacivanju izdane od strane optuženih protiv podnosilacâ zahtjeva ovime su UKINUTE I PONIŠTENE. Privremena odluka [protiv školskih vlasti] donesena od strane ovog Suda ovime postaje trajna.”

Sudac Isagani Cruz, slažući se s ovim mišljenjem dodao je sljedeću izjavu: “Po mom skromnom sudu, slučaj Gerona bazirao se na krivoj pretpostavci. Sud koji ga je promulgirao očito je radio u uvjerenju da država ima pravo odrediti što je religiozno a što ne, te diktirati pojedincu što može a što ne može obožavati. (...) Zahtijevajući od podnosilaca zahtjeva da sudjeluju u ceremoniji pozdravljanja zastave, država je ex cathedra objavila da oni pozdravljanjem zastave ne povređuju Bibliju. Za mene je to neovlašteno ulaženje u njihova religiozna vjerovanja, koja im govore upravo suprotno. Država ne može tumačiti Bibliju za njih. Nije kompetentna za tu stvar.”

Što to znači za ljubitelje slobode

Svi se ljubitelji slobode zasigurno raduju zbog ove odluke kojom se podržava pravo slobodnog izbora kad se radi o religiji te o onome što nekome nalaže njegova savjest, dok su istovremeno podložni relativnoj vlasti države (Rimljanima 13:1, 2). Time što štiti prava pojedinaca država ne otvara vrata anarhiji, već, umjesto toga, služi u ulozi koju je spomenuo apostol Pavao u Rimljanima 13:5, 6, gdje se kaže: “Zato se treba pokoravati (...) radi savjesti. Zato i poreze plaćate, jer su oni koji se time bave, Božji službenici” (Raspudić).

Jehovini svjedoci na Filipinima priznaju sudske odluke sudaca Vrhovnog suda te shvaćaju da se konačna zasluga mora pripisati našem Stvoritelju, Jehovi Bogu.

[Bilješka]